Nije sve u osamdesetima bilo jednostavnije, bezbrižnije ni bolje nego danas. Ipak, mnogi se tom desetljeću vole vratiti barem u mislima. Možda zato što nas podsjeća na vrijeme u kojem se prijateljstva nisu održavala porukama i emotikonima, nego dugim popodnevima provedenima zajedno, čekanjem pred vratima i jednostavnim pitanjem: “Ideš van?”
Nostalgija ima neobičnu moć. Izblijedi neugodne detalje, a pojača mirise, zvukove i osjećaje koje smo gotovo zaboravili. Tako se i osamdesetih danas često prisjećamo kroz šarene trenirke, kazete, velike frizure, prve ljubavi i dane koji su se, barem iz dječje perspektive, činili beskrajno dugima.
Naravno, nije to bilo idilično vrijeme. Svako je desetljeće imalo svoje probleme i brige, a prošlost lako izgleda ljepše kada je gledamo iz sigurne udaljenosti. No način na koji su se djeca i mladi tada družili doista je bio drukčiji.
Nismo imali mobitele. Nismo imali društvene mreže. Internet kakav danas poznajemo bio je nešto što većina nije mogla ni zamisliti.
A prijatelji su nam svejedno uvijek bili nekako blizu.
“Dođi pred zgradu!”
Dogovaranje je nekada bilo kratko i učinkovito. U školi biste odlučili da se poslije ručka nalazite pred zgradom, na igralištu ili na nekom dobro poznatom uglu. Ako dogovor nije postojao, otišli biste do prijatelja, pozvonili na vrata i pitali može li izaći van.
Ponekad bi odgovor bio: “Mora prvo napisati zadaću.” I to je bilo to. Nije bilo deset poruka o tome gdje ste, jeste li krenuli i koliko vam još treba. Nije bilo dijeljenja lokacije ni grupnog chata u kojem se plan promijeni sedamnaest puta prije nego što itko izađe iz kuće.
Ako prijatelj nije bio doma, krenuli biste dalje. Možda biste ga pronašli kod drugog prijatelja. Možda na igralištu. A možda tog dana jednostavno ne biste uspjeli stupiti u kontakt. Danas, kada smo gotovo neprestano dostupni jedni drugima, takva situacija zvuči gotovo nevjerojatno.
Za mnogu djecu osamdesetih najveća društvena mreža bio je prostor ispred zgrade.
Ondje se saznavalo tko je s kim posvađan, tko je dobio novi bicikl, tko se kome sviđa i tko danas bira ekipu za graničara. Igrali su se skrivača, lovice, graničara, školice, lastiša i različitih igara s loptom. Vozili su se bicikli, skupljali klikeri, mijenjale sličice i izmišljale igre čija su se pravila mijenjala iz dana u dan.
Nije bilo neobično da zajedno budu djeca različitih uzrasta. Stariji bi smišljali pravila, mlađi ih pokušavali pratiti, a povremene svađe bile su neizbježan dio svakog popodneva.
Posvađali biste se oko lopte, igre ili toga tko je prvi stigao na red. Nije bilo opcije “blokiraj”. Sutradan biste se ponovno našli na istom mjestu i nekako nastavili dalje.
Dosada je ponekad bila početak najbolje zabave
Današnja djeca imaju gotovo beskonačan izbor sadržaja. Crtići i filmovi dostupni su u svakom trenutku, videoigre nude čitave virtualne svjetove, a jedan dodir ekrana dovoljan je za sate zabave. Osamdesetih je bilo drukčije.
Televizijski program imao je svoj raspored. Ako ste propustili omiljeni crtić ili emisiju, niste jednostavno mogli vratiti program nekoliko minuta unatrag. Nije postojao YouTube koji bi ponudio još stotinu sličnih sadržaja. Zato se ponekad jednostavno – dosađivalo.
Ali upravo je iz te dosade često nastajala igra. Netko bi donio loptu, netko kredu, netko bi predložio vožnju biciklom, a netko izmislio potpuno novu avanturu. Nije svako popodne moralo imati plan. Ponekad je bilo dovoljno samo izaći van.
Za tinejdžere je prijateljstvo imalo nešto drukčiji ritam. Satima se razgovaralo na fiksni telefon, često uz upozorenje roditelja da se razgovor napokon privede kraju jer netko drugi također treba telefonsku liniju. Brojevi najbližih prijatelja znali su se napamet.
Glazba se slušala zajedno, presnimavale su se kazete, posuđivale ploče i raspravljalo o omiljenim bendovima. Jedna pažljivo snimljena kazeta mogla je biti znak prijateljstva, simpatije ili ljubavi.
Fotografije se nisu snimale u stotinama primjeraka tijekom jednog izlaska. Film je imao ograničen broj snimaka, a rezultat se često vidio tek nakon razvijanja fotografija. Nije bilo filtera, ponavljanja iste fotografije dvadeset puta ni trenutnog objavljivanja.
Neki trenuci jednostavno nisu bili zabilježeni. Postojali su samo u sjećanju ljudi koji su ih zajedno proživjeli.
Bez mobitela je dogovor imao nešto veću težinu
Ako ste prijateljici rekli da ćete se naći u sedam sati ispred kina, morali ste doći. Niste pet minuta prije susreta mogli poslati poruku da kasnite, promijeniti lokaciju ili odgoditi sve za pola sata.
Naravno da se i tada kasnilo. Samo što je osoba koja vas čeka mogla jedino – čekati. Takav način života zahtijevao je malo više organizacije, ali i povjerenja. Jednom kada biste izašli iz kuće, roditelji često nisu imali mogućnost svakih deset minuta provjeravati gdje ste.
Vrijedila su jednostavna pravila poput: “Vrati se do osam” ili “Dođi kući kad se upale ulična svjetla.” Danas smo stalno povezani, a ipak se moramo dogovarati da se vidimo.
Tehnologija je prijateljstvima donijela mnogo dobroga. Danas možemo ostati povezani s prijateljem koji živi na drugom kraju svijeta. Fotografiju možemo podijeliti u sekundi, organizirati druženje u grupnom razgovoru, nazvati nekoga putem videopoziva i održavati odnose koji bi se nekada možda ugasili zbog udaljenosti.
Prijatelji nam mogu biti dostupni gotovo 24 sata dnevno. Paradoks je u tome što fizičko druženje zbog toga ponekad zahtijeva više planiranja nego nekada.
Umjesto spontanog “ideš van?”, u kalendarima tražimo slobodan petak. Umjesto da samo sjedimo zajedno i ne radimo ništa posebno, često osjećamo potrebu da druženje negdje organiziramo, rezerviramo ili dokumentiramo. Čak i kada smo zajedno, telefoni su često na stolu. Osamdesetih je, jednostavno zato što druga mogućnost nije postojala, pažnja češće bila usmjerena na ljude koji su u tom trenutku bili pokraj nas.
Možda je jedna od najvećih razlika između tadašnjeg i današnjeg odrastanja to što odnosi nisu imali javne brojke. Nitko nije znao koliko netko ima pratitelja. Nije postojao broj lajkova koji bi pokazivao koliko je neka fotografija popularna. Nije bilo pregleda, dijeljenja ni neprekidnog uspoređivanja vlastitog života s desecima ili stotinama tuđih.
Popularnost je, naravno, postojala i tada. Postojale su školske grupice, želja za pripadanjem, nesigurnosti i isključivanja. Djeca osamdesetih nisu živjela u svijetu bez društvenih pritisaka. Ali ti pritisci uglavnom nisu išli s njima kući u džepu i nastavili se cijelu večer preko ekrana.
Vjerojatno nije pošteno reći da su prijateljstva osamdesetih bila bolja od današnjih. Bila su jednostavno drukčija.
Imala su manje tehnologije, manje stalne dostupnosti i manje digitalnih tragova. Imala su više čekanja, spontanih susreta, zvonjenja na vrata i popodneva za koja nitko nije unaprijed znao kako će završiti.
Današnja djeca stvaraju svoja prijateljstva u svijetu koji njihovi roditelji u toj dobi nisu mogli ni zamisliti. Njihova će nostalgija jednoga dana vjerojatno izgledati potpuno drukčije od naše.
A nama će osamdesete možda zauvijek ostati vrijeme u kojem je bilo dovoljno spustiti se pred zgradu i gotovo sigurno pronaći nekoga poznatog. Vrijeme kada nismo imali pojma gdje su svi naši prijatelji u svakom trenutku. Ali smo nekako uvijek znali gdje ih možemo pronaći.
