Književnica MIla Starčević obišla je više od 150 zemalja sveta i proputovala svim kontinentima. U putopisnoj zbirci “Na leđima slona” opisala je neke zanimljive običaje u vezi sa decom u različitim krajevima sveta.
Tibetanska deca
Deca sa Himalaja žive na najvišoj planini sveta. Ne idu u školu, jer na Tibetu škole nema. Sa 5 godina odlaze u manastir i tamo uče da čitaju i pišu. Tibetanci veruju u bogove i kupaju se samo jednom u životu – kad se beba rodi potope je u hladan planinski potok i beba pobeli.
Ako bogovi odluče da joj podare život, ona porumeni. Iznose je, brišu, i telo mažu debelim slojem loja koji je dobra zaštita od hladne zime. Kupanja više nema…
Klima u ovoj zemlji je surova – u julu i avgustu je toplo, ali u septembru već padne sneg. Učitelji i deca u manastirima nikada ne nose džempere, ni pantalone, ni jakne, već tankim crvenim platnom ogrnu golo telo, a na bose noge navlače slamnate papuče. Hrane se mlekom od bivola, mute ga i prave buter koji stavljaju u čaj. Seju ovas i od njega prave hleb. Pošto na toj visini ne raste drveće, Tibetanci suše goveđu balegu, lože je i na njoj za ručak kuvaju tcampu – kašu od tucanog zrna ovsa.
Na Tibetu važi poliandrija, a to znači da jedna žena može da ima više muževa.

Indija – Dečija svadba
U Indiji je običaj da se po rođenju deteta ugovori i njegov brak. Budući supružnici moraju pripadati istoj kasti – staležu, moraju poslušati savet astrologa i postići dogovor sa prijateljima. Potom sledi venčanje. Česte su i grupne svadbe. U indijskoj pokrajini Radžastan na aka meej, ceremoniju venčanja, jedne godine u brak je stupilo deset hiljada dece.
Imali smo sreću da prisustvujemo jednom takvom događaju.
Mlada ima 10 meseci, a mladoženja 3 godine. Dečak je svečano obučen; na glavi nosi beli turban, za pojasom kratku srebrnu sablju. Još beba, devojčica je u svetlucavoj odeći od organdina, ručice i članci na nogama ukrašeni su joj zlatom.
Oboje sede na podu.Mlada se rita i plače. Mladoženja zeva i ubrzo pada u san. Odrasli ih štipkaju, bude i smiruju. Podižu ih u naručje i sa njima kruže oko ritualno upaljene vatre. Sve vreme pokušavaju da mladence stave na noge. Ali, od gustog dima, oni još više plaču. Čuju se bubnjevi i reski zvuk gonga, a sve nadjačava sveštenik koji čita molitvu. Kad i četvrti put naprave krug – dečko i devojčica postaju muž i žena.
– Da li je brak i danas, u 21. veku ugovoren? – pitali smo grupu mladih Indusa. – Jeste – odgovorili su. – Tradicija u našoj zemlji je jaka, a roditelji se veoma poštuju! Ako u toj zajednici i ne dođe do ljubavi, muž i žena se potrude da ostvare bar prijateljstvo.
Japan – Festival deteta
Jedan od najradosnijih festivala u Japanu je festival dece koja u toj godini navršavaju tri, pet ili sedam godina. Slavi se svakog 15. novembra, već četiri veka unazad.
Za Ši-ći-go-san, kako se na japanskom zove ovaj praznik, devojčice prvi put oblače kimona i od tog dana nose frizuru za odrasle. Tu su i dečaci obučeni u hakamu – široke japanske pantalone crne ili plave boje. Poslužuju se specijalitetima sa tri poslužavnika: na najvećem je 7 odabranih jela, na srednjem 5 i na najmanjem su 3 jela. Posle toga svi dobijaju poklone.
U Japanu je brojanje godina drugačije.Kad se dete rodi, računa se da je već staro godinu dana. Dalja starost mu se ne računa po danu rođenja, već po godini u kojoj je rođeno.