Dan nakon Nobela ili sve ono što biste trebali znati o Dilanu, prije nego donesete sud o tome je li zaslužio ovogodišnju nagradu. Bob Dilan, punim imenom Robert Alen Zimerman, rođen je 1941. godine. u Dulutu u Minesoti. Njegovi djed i baka Zigman i Ana Zimerman emigrirali su u današnju Ukrajinu, dok su mu drugi djed i baka sa majčine strane Ben i Florens Stoun bili Židovi, koji su se doselili u Ameriku 1902. godine. Sam Dilan prešao je na hrišćanstvo 1979. godine, nakon čega se posvetio i izvođenju gospel pjesama.
U svojoj autobiografiji Chronicles: Volume One, pisao je o svom porijeklu i porodici. Njegovi roditelji Abram i Beatris bili su članovi male, ali blisko povezane židovske zajednice. Živjeli su u Dulutu do Robertove šeste godine, kada je njegov otac imao paralizu, nakon čega se porodica vratila u majčin rodni kraj, Hibing, gdje su živjeli ostatak njegovog djetinjstva.
Dok je bio mali slušao je radio, prvo bluz i kantri radio stanice, a kasnije kada je bio tinejdžer rokenrol. Osnovao je nekoliko bendova dok je pohađao srednju školu. U jednom od svojih performansa u školi, kada je izvodio numeru “Rock and roll is here to stay” bio je toliko glasan, da je direktor isključio mikrofon.
Već je kao dijete naučio svirati gitaru i harmoniku, a potom osnovao rokenrol bend pod imenom “Golden Chords”. Nakon što je završio srednju školu 1959. godine, počeo je studirati umjetnost na Univerzitetu u Minepolisu. Tada je počeo i svoje izvođenje pod imenom Bob Dilan, uzimajući prezime od pjesnika Dilana Tomasa. Inspirisan Henkom Viliamsom i Vudijem Gutrijem, Dilan je počeo slušati bluz na fakultetu, a žanrovi su postepeno pronalazili svoj put i do njegovog muzičkog stila.
Proveo je ljeto šesdesetih u Denveru, gdje je upoznao bluzera Džezija Fulera, koji je inspirisao njegov muzički izričaj i uklapanje harmonike i gitare. Do vremena svog povrataka u Minepolis, razvio se kao performer i postavio drugačiju ljestvicu očekivanja od muzičara u svijetu.
O nastanku njegovog umjetničkog imena postoje različite teorije, među kojima i ona kako je bio inspirisan legendom, Bobijem Danom Dilanom. Potpisao je ugovor za Columbia Records sa dvadeset godina, što znači da je bio još uvijek pod nadležnosti roditelja, kojima nije htio reći šta želi pa mu oni ugovor nisu mogli ni potpisati. Upravo zato je uvjerio Džona Hemonda da je siroče i da mu nema niko potpisati.
Jedna od najjačih protestnih pjesama ikad napisanih je njegova “Masters of war” u kojoj žestoko napada vojnički i industrijski režim šesdesetih. Upravo to doba smatra se njegovim zlatnim dobom stvaralaštva, jer je 1965. godine napisao “Like A Rolling Stone”, koja je dugo smatrana najvećom i najuticajnijom pjesmom u modernoj muzici.
Prije nego što ste se zapitali kako je on dobio nagradu za književnost, vrijedi spomenuti kako su njegovi tekstovi prije samog editovanja bili dugi od šest do dvadeset stranica. A pri tome govorimo o tekstovima pjesama, a kasnije i mnogo dužih književnih djela.
Ono što je zanimljivo jeste da nikada nije imao singl koji je bio na prvom mjestu Blibordove liste. Ali dva puta je bio na drugom mjestu sa pjesmama “Like a rolling stone” i “Rainy day women”. U izvođenjima obrada tuđih pjesama, bio je maestralan pa je tako vrlo lako dolazio na vrhove ljestvica.
Svoje mjesto na Rokenrol zidu slavnih dobio je 1988. godine. Objavio je svoj trideset i peti studijski album “Tempest” 2012. godine. Uvijek se izdvajao po svojim komentarima, između kojih se izdvojio i onaj o odlasku čovjeka na Mjesec.
Šta je bila poenta odlaska? Čovječanstvo je moglo i bez toga
Glumio je u filmu Hearts on fire sa Rupertom Everetom, a film se prikazivao samo dvije sedmice u kinima. Nakon 1992. godine i izvođenja pjesme “It´s alright ma” nije izveo nijednu pjesmu u solo akustičnom izvođenju.
O njegovoj knjizi “Hronike” Dejan Marković, jedan od kritičara govori:
“Ova knjiga ni u kom pogledu ne predstavlja standardnu ili sveobuhvatnu autobiografiju. Hronike su pre epizodno, uz pomoć veštih rezova montirano dokumentarno svedočanstvo o putovanju kroz sećanja najvećeg američkog živog pesnika, ispričano bogatim i sonornim jezikom, glasom koji je nepogrešivo Dilanov i ničiji drugi”.
On dodaje i kako hronike nisu nalik nijednoj određenoj vrsti knjige.
Jedino s čim ih možemo uporediti jeste neka Dilanova pesma – one evociraju prizore i lica i mesta – na rubu između dokumentarnog i nadrealnog, stvarajući slojeve značenja putem preciznih detalja, baš kao i njegovi najbolji stihovi.
U maju 1963. njegov politički profil nadjačao je sve ostale, jer je odbio da bude cenzurisan. Napustio je The Ed Sullivan Show, jer je pjesma koju je spremao izvesti “Talkin´ John Birch Paranoid Blues” bila navodna kleveta za istoimenu grupu koja je zastupala političare. Odbio je nastup, jer je cenzura bila nezamisliva ovom autoru osebujnog stila i izražaja.
On nikada nije tražio da ga se objasni, definiše i shvati, a upravo zato je imao problem, jer je njegov svijet bio sasvim drugačiji i izgrađen nezavisno od toga šta su mislili o njemu. Cinizam je bio prožet kroz sva njegova obraćanja i javne nastupe pa tako i onaj kada je primao nagradu “Tom Paine” od nacionalnog komiteta građanskih sloboda, nedugo nakon atentata na Kenedija. U alkoholisanom stanju obratio se članovima komiteta i okarakterisao ih kao stare i proćelave, a ljude poistovjetio sa navodnim atentatorima.
Svoju prvu suprugu Saru Lounds upoznao je 1964. godine, dok je ona bila još uvijek udata za svog prvog muža, fotografa Hansa, a on bio u romansi sa folk pjevačicom Džoan Biz. Njena drugarica Seli Bačler, koja je ujedno bila i na naslovnici albuma Bringing It All Back Home udala se za Dilanovog menadžera Alberta Grosmana.
Oni su odlučili napustiti svoje partnere i početi vezu, jer im se nije činilo mogućim odustati od ljubavi koja se između njih rodila. Nakon osamnaest mjeseci veze, vjenčali su se dok je ona bila trudna sa njihovom ćerkom Džesi. Onda se ubrzo desila saobraćajna nesreća u kojoj je on imao blaži oblik amnezije, a koja ga je navela da promjeni dotadašnji način života i posveti se porodici.
Fanovi su mu to zamjerali, ali njega, kao ni inače nije interesovalo ništa osim toga kako će se on osjećati. Deceniju kasnije, problemi su počeli dolaziti na mala vrata u njihov zajednički dom. Sara je počela tražiti promjene u kući, počevši od spavaće sobe, novog kamina, sve do promjene svakodnevice koju su imali. To je bio početak trzavica, jer dvoje ljudi koji se gotovo nikada nisu svađali, sada su bili jedno nasuprot drugog i zamjerali sve. Tada se on intenzivnije vratio karijeri i turnejama, na kojima su počele prevare, među kojima i ona sa direktoricom izdavačke kuće Elen Bernštajn.
Sara i on su došli do raskrsnice sa koje se nisu mogli više vratiti, nego svako krenuti u svom smjeru, što su i uradili 1974. godine. Iako se još uvijek nisu potpisali, razišli su se emotivno i bez toga. On je počeo uživati u opijatima, putovati, svirati i tražiti utjehu. Nekoliko godina kasnije na albumu Blood on the track čini se da je zaista ostavio krv na traci, jer je snimio i pjesmu Sara kako bi je pokušao vratiti.
Međutim, to je bilo bezuspješno, jer su papiri za razvod potpisani 1977. godine. U međuvremenu su dobili još troje djece: Anu Li, Semjuela Isaka Abrama i Džejkoba Luka. Sara je takođe imala dijete iz prvog braka, Mariu. No, sva ta djeca nisu uspjela zadržati dvoje ljudi koji jednostavno više nisu mogli zajendo. Godinu nakon razvoda ona se udala sa muzičara Pitera Himelmana, a sin Džejkob je postao vokalista benda The Wallflower.
Nakon što se upustio u vezu da bek vokalisticom Kerolin Denis, dobili su ćerku Dizajer 1986. godine. Samo šest godina od njenog rođenja su se razveli, a sva priča se našla u Dilanovoj biografiji Down the Highway: The Life Of Bob Dylan 2001. godine.
Čovjek koji se prema brojnim popisima prestižnih magazina i lista nalazi među sto najuticajnijih osoba na svijetu, ove godine je dobio Nobelovu nagradu za književnost, što je nekima zasluženo, nekima neočekivano i apsurdno. Njegova zasluga je poseban izraz u umjetnosti, što zasigurno možemo potvrditi, bilo da se slažemo sa priznanjem ili ne.
Gotovo pet decenija stvarao je umjetnost na različite načine. Objavio je Tarantulu, knjigu prozne poezije, Hronike, nekoliko knjiga svojih tekstova i šest dodatnih knjiga o umjetnosti. Umjetnik koji nikada nije tražio pažnju, nije mario za mišljenja, a postigao je mnogo. Nobelovac, Bob Dilan.