Nedavno smo podržali kampanju mladog Nikole koji uskoro otvara zanatsku pivaru. Kako se obično kaže, kontakti su najvrednije što dobijate u ovom poslu pa smo od njega saznali za Leilu. Radi se o jedinoj ženi u BiH koja proizvodi pivo, odnosno bavi se proizvodnjom zanatskog piva. Odlučili smo saznati više o vezi žena i piva, kao i njenom poslu. Zabavna, inspirativna i sa konkretnim prijedlogom – manje priče o muškarcima, više degustacije njenog piva. Uživajte.
Žene i pivo. Rekli bismo da se vole tajno, jer javno i dalje imamo sliku da je to muško piće. Kada si i kako došla na ideju da svoju ljubav objelodaniš i pokreneš biznis?
Prije svega, mislim da ne trebamo nasijedati na ono što nam plasiraju kao istinu, posredstvom marketinških agencija. Pivo je piće svakoga ko želi da uživa u njegovoj konzumaciji. Iz postojećeg stanja možemo potvrditi da živimo u svijetu patrijarhata, mizoginije i stereotipa koji nemaju veze s mozgom. Prodaje se, naravno da se prodaje, ako se ponovi dovoljan broj puta da je dobro. Posljedice repeticije osjetimo kao žene, kao i tugu ili frustraciju koja nikada ne prestaje imati okus poraza. Pivo je piće onih koji ga piju ili onih koji ga prave. Žena ima u obje kategorije, dakle i žensko je!
Na ideju sam došla, jer sam oduvijek kreativna osoba. Svašta sam bila i nisam bila, ali je kreativnost konstanta. Nakon inicijalnog iznenađenja da pivo može nastati u kućnoj radinosti, počelo je istraživanje na internetu. Bilo je to prije nekih desetak godina… Obeshrabrilo me je prvenstveno što nisam mogla nabaviti potrebnu opremu i sastojke, tako da sam privremeno batalila. A onda, malo fejsbuka, malo foruma, malo dobre volje i evo pršte intervjui 😉 Nema tu puno filozofije. Svidjelo mi se. Odavno mi se sviđalo. Odoh. Krenula.
S obzirom da si jedina žena u BiH koja se bavi proizvodnjom zanatskog piva, jesi li privilegovana ili stigmatizirana zbog svoje pozicije?
Još sam uvijek na nivou kućne pivarke, ali imam ambicije prerasti u zanatsku… Moram priznati da sam od BiH pivarske zajednice naišla na podršku, manje kao žena, više kao osoba koja je zainteresirana za pivarstvo. Samopuzdanje i sigurnost u sebe kojim danas rapolažem, dugo mi je trebalo da steknem. Nisam sigurna do kojeg koraka bi Leila od prije deset godina stigla. Sigurno bi joj trebalo više vremena. Nažalost, nije tako jednostavno, ali nije ni nemoguće ući u neki svijet iz kojeg su žene, onako na prvi pogled, isključene. Treba doć’.
Prethodno si, vjerovatno, bila pivopija industrijskih piva. Kada povučeš sada paralelu između njih i zanatskih, šta izdvajaš kao benefite zanatskih?
Fazon sa industrijskim pivima je da, ova u istom cjenovnom rangu, neodoljivo liče jedna drugim. Takođe, za regionalno tržište je karakteristično da je podložno oscilacijama u kvalitetu, a nije rijetkost da na deklaracijama nije rečena potpuna istina. Ako konzumiramo industrijska piva, trebamo imati na umu da je u pitanju proizvod koji dolazi iz okruženja u kojem se vodi računa o troškovima, tačnije o štednji.
Mi proizvodimo znatno manje količine i imamo luksuz da nam bude bitniji okus i kvalitet na uštrb troška. Većina ovoga što se nalazi na našem tržištu su lageri, a to je samo jedan od stilova (prema Beer Judge Certification Program 2015. godine postoje 34 stila, a svaki stil ima nekoliko podstilova). Industrija nije fleksibilna za promjene, tako da smo osuđeni/e na ono što je jeftino i stalno isto. Kada pravite male količine, onda imate prostor i da probate različite stilove, kao i da eksperimentišete unutar zadanih kalupa te da ponudite kvalitet i bogatstvo okusa bez bojazni da ćete bankrotirati.
Šta je razlog tome da si jedina žena koja se time bavi? Postoji li i dalje podjela na muške i ženske stvari i pokušavaš li motivisati više žena da se bave proizvodnjom piva?
Ima još žena koje su na razne načine uključene u svijet kućnog ili zanatskog pivarstva. Postoji čak i žena koja je prije mene napravila svoje pivo. Može biti da sam pionirka žena koja razvija brend, pri tome insistirajući da isti ima ženski sentiment. Pivo se često prikazuje iz perspektive mačističke kulture. Nekada mi je prosto nevjerovatno da kompanije koje raspolažu suludim iznosima novca nisu u stanju prepoznati taj neiskorišteni potencijal. Bojim se da im je sad, mojom pojavom, to sve kasno. I da se razumijemo, proces proizvodnje piva (ako želite da vam uništim romantičnu predodžbu – čitajte) je oko 90% čišćenje, pranje, sanitiziranje. Ako ćemo o stereotipima (u koje lično ne vjerujem) mislim da mi dođete objašnjenje.
Pivarski dnevnik. Neki ga vode tajno, ti svoj transparentno pokazuješ na stranici. Kako gledaš na konkurenciju i znaju li ljudi sarađivati bez da se takmiče?
Ako imamo recept, ne znači da će naši finalni proizvodi biti identični. Veliki je izazov ponoviti istu turu, pogotovo kada radimo pod različitim uslovima. U kućnoj varijanti taj izazov naročito je prisutan, jer ne možete nikada sve u bobicu ubosti. Ako i skuhate sve kao prethodni put, moguće je da će se desiti odstupanja u vanjskoj temperaturi, a vi možete to djelimično ispraviti. Pivo se (obično) sastoji od četiri osnovna elementa: voda, ječam, hmelj, kvasac. Najveći dio je voda, pitanje je kakva je voda koju koristite, a koja u konačnici ima uticaj na finalni okus. Dalje, voda vri na različitim temperaturama, u zavisnosti od nadmorske visine (i to može imati uticaja), onda temperatura ambijenta u kojem se kuha ili flašira, karakteristike opreme… Tako da je teško napraviti dva identična piva. Jako teško!
S obzirom da živim u BiH i da je ponuda sirovina ograničena, dosta koristim zamjenske hmeljeve ili ječam, tako (nadam se) nastaju neke nove kombinacije.
Što se tiče konkurencije, unutar nečega što je u svojoj inicijalnoj fazi nastajanja, mislim da ista ne postoji, barem ne unutar zajednice kućnih i zanatskih pivara. Mi smo ekipa i nadam se da će tako ostati! I da, ljudi u svojoj srži nisu zli. Takvim nas učine okolnosti. Nažalost, živimo u okrutno vrijeme, ali može se to sve popraviti. I hoće.
Biti žena koja pokreće biznis, zahtjevno je. Biti žena koja pokreće nešto u čemu do sada nije bilo žena, još zahtjevnije. Ko ti je bio najveća podrška i šta su ciljevi dalje?
Da nije bilo žena… Zavisi od kojeg trenutka pratimo. Sami počeci proizvodnje piva vezani su za žene. Takođe, ako analiziramo suvremeni proces koji sprovodimo u djelo danas, opet možemo zahvaliti ženi koja je u upotrebu uvela hmelj. Tako da sigurno nije toliko muško koliko nam se to podvaljuje.
Sa pivarstvom je kao i sa brojnim drugim apektima privređivanja, muškarci su vidljiviji i (materijalno) uspješniji u poslovanju, ali to nikako ne znači da nema žena – samo je pitanje koje su njihove pozicije. Nije rijetkost da se proizvodnjom piva bave životni partneri. Tako da bude muško-ženskih pivarskih partnerstava, ali nekim čudom većina tih žena se, pored pivarstva, bavi i neplaćenim kućnim radom. Tako da muškarac postaje prepoznatljiv kao lice projekta koji održavaju zajedno.
Onda, slično kao i sa kuhanjem. Kada treba porodicu nahraniti, rijetki su muškarci koji u potpunosti preuzimaju te obaveze (uključujući pranje suđa i čišćenje kuhinje), dok su najpoznatiji šefovi poznatih restorana mahom muškarci. Ali to je neka druga oblast, za koju nisam sigurna da imamo vremena i mjesta ovom prilikom i tiče se odnosa moći u društvu.
Još uvijek sam na nivou hobija i bavim se kućnim pivarstvom, što je najosnovnija i najjeftinija varijanta koja znači da moram uložiti više napora, vremena i ljubavi da bi dobila finalni proizvod. Treba sve to podići na jedan viši nivo da bi se u konačnici isplatilo i da bi se obaveze ispoštovale. Naravno da razmišljam o tome, ali ne žuri mi se.
Najveća podrška… Stvarno je bilo dosta podrške, moram priznati. Prvenstveno, Aleksandar Vukosav koji i dan danas kuha pivo sa mnom. Onda, mnogo su mi značili savjeti koje sam našla na forumu volimpivo.ba, koji je ujedno i prostor na kojem možete/mo pitati bilo šta i dobiti korisne upute ili odgovore. Onda, ima tu nekih dobrotvora koji poguraju sa kešom i tako se zatvori krug da se ima osnovno. Onda, dosta mi je značila podrška drugarica koje su mi pružile priliku da predstavim svoj rad, prvenstveno na feminističkim festivalima – za sada Artfemine Niš i BeFem Beograd, kao i onih koje mi daju do znanja da prate i raduju se mojim postignućima. Moram izdvojiti Ivanu Dračo koja je kumovala najboljem nazivu kućnopivarskog projekta – Sestra, zatim Adnana Jasiku koji je napravio najbolji logo, a onda i sve ostale koji/e su na bilo koji načini bili/e i ostali/e podrška cijelo ovo vrijeme!
Dalje, samo nebo je granica!
Postoji li dovoljan broj konzumenata zanatskog piva u BiH i je li trend ipak življi van granica?
Sasvim sigurno da se radi o nečemu što tek dolazi u BiH i da ima tendenciju rasta. Do sada je ponuda bila prilično jednostavna i svodila se na ono što se moglo naći u granapu, a u pitanju su uglavnom lageri i pšenična piva. Sada je do nas da im novosti predstavimo u najboljem svjetlu. Koliko pratim scenu u regiji, čini mi se da je malo odmaklo, ali stižemo 😀
Pivski stomaci. Čini se da se primjećuju samo kod muškaraca. Kako ženama polazi za rukom da piju i izgledaju isto?
Meni slabo polazi za rukom, tako da ne znam.
Nedavno je pokrenuta kampanja jedne pivare u kojoj se porede pivski muški stomaci sa trudnoćom. Kako komentarišeš to?
Generalno gledajući, reklame za pivo su fokusirane na muškarce. U skladu sa tim ne nalazim za iznenađujuće ovakav pravac… Ipak, ne bih da završimo sa muškarcima. Hajde da ja pozdravim sve konzumentice piva svugdje. A tebi pošaljem uzorak na analizu. Živjela!
