Dan za mitologiju. Antičku.
Ovo je priča o najpoznatijim grčkim mitovima. Uzbudljiva poput bajke. Obavijena stotinama velova, prenosila se s koljena na koljeno. I, evo je, stigla je do nas. Da nam postavi bezbroj pitanja i podari mnogo pouka.
Kako je nastao svijet?
U neka davna vremena nisu bili zasebno zemlja, voda i nebo. Zapravo, sve je bilo izmiješano, stopljeno u jedan haos. Iz tog vrtloga idvojili su se boginja zemlje Gea i bog neba Uran. Izrodiše divove i titane. Strahujući da mu djeca ne preuzmu vlast, Uran titane zatvara pod zemlju. Titan Hronos uspije da pobjegne i oslobodi ostale, a oni mu pomogoše da preotme vlast od oca i postane gospodar svijeta. Hronos nije imao mnogo drugačiju sudbinu. Sa vlasti ga je svrgao njegov sin Zevs, vrhovni bog Olimpa.
Mit o Sizifu i Tantalu
Čuli ste za Sizifa i Tantala? Sizif je bio mudar, ali i mnogo lukav čovjek u Korintu pa ga zbog velikih grijehova osudiše da gura kamen uz brdo. Čim bi došao do vrha, kamen bi se otkotrljao u podnožje. Tako je Sizif ispočekta kretao u težak i besmislen posao. Tako je nastao mit o Sizifovom poslu. Tantal je takođe bio grešnik. Krao je ambroziju i odavao tajne sa savjetovanja bogova, a završio je u podzemnom svijetu. Had je naredio da žedan stoji u bistrom jezeru. Voda bi se povukla čim bi pokušao da se napije. Iznad glave mu je raslo svakojako voće, ali ono bi se odmaklo svaki put kada bi pokušao da ga ubere. Tako nastadoše Tantalove muke.
U neka davna vremena nisu bili zasebno zemlja, voda i nebo. Zapravo, sve je bilo izmiješano, stopljeno u jedan haos. Iz tog vrtloga idvojili su se boginja zemlje Gea i bog neba Uran.
Mit o Prometeju i Pandorinoj kutiji
U onom vremenu vjerovalo se da su ljudi nikli iz zemlje. To shvatanje je prevaziđeno pa je prihvaćeno ono da je titan Prometej od gline načinio čovjeka. Atina mu je udahnula život i dušu. Ljudi su bili nemoćni, ali su imali Prometeja. On je od Apolona ukrao vatru i dao je ljudima. Razjarenog bika podario je kako bi ga upregnuli u plug i orali zemlju i, na kraju, naučio ih je da iz zemlje vade bakar, gvožđe i druge metale. Tako je izazvao Zevsov bijes. On ga okuje gvozdenim lancima i prikuje za nepristupačnu stijenu na Kakvkazu. Svakog dana orao je slijetao i jeo mu džigericu. Prometej je to junački podnosio, a onda ga je Herakle oslobodio. Kaznivši Prometeja, Zevs kazni i ljude tako što je zaključao sve nevolje i nesreće u jednu kutiju koja je dospjela u ruke ljepotice Pandore. Ona otvori kutiju i nesreće se proliše po ljudima.
Sizif je bio mudar, ali i mnogo lukav čovjek u Korintu pa ga zbog velikih grijehova osudiše da gura kamen uz brdo. Čim bi došao do vrha, kamen bi se otkotrljao u podnožje. Tako je Sizif ispočekta kretao u težak i besmislen posao. Tako je nastao mit o Sizifovom poslu.
Četiri vijeka
Predanje kaže da su svi ljudi bili srećni za vladavine Hronosa. To vrijeme je poznato kao zlatni vijek. Ali, ljudi ne bi bili ljudi da sve to ne naruše. Počeli su da zavide jedni drugima, ali i da se spore. Tako je nastupio srebrni vijek. Kako su počeli da kuju oružje od bakra i da se ubijaju u ratovima nasdtupilo je doba bakarnog vijeka. A onda su stigle i pljačke, prevare i ubistva. Tada je nestalo pravde i ovaj period se naziva gvozdenim vijekom.
Mit o Herkulu
Polubogove su grci nazivali herojima. Bili su natčovječno jaki, a krasio ih je i izuzetno bistar um. Borili su se protiv čudovišta, zvijeri i razbojnika. Posebno mjesto u mitologiji tako je zauzeo Herkul. Dok je lutao svijetom srušio je pregradu koja je razdvajala Sredozemno more i Atlantski okean. Dio tog kamenja bacio je na stranu Španije, a drugi dio na afričku stranu. Tako se otvorio Gibraltarski moreuz. Grci ga zovu “Herkulovi stubovi”.
Predanje kaže da su svi ljudi bili srećni za vladavine Hronosa. To vrijeme je poznato kao zlatni vijek. Ali, ljudi ne bi bili ljudi da sve to ne naruše.
Mit o Edipu
Edip je bio sin beotijskog kralja Laja. Odrastao je bez roditelja. Na putu za Tebu sreo je starca, koji nije htio da mu se skloni sa puta. Edip ga ubije. Samo se jedan starčev sluga spasio bjekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac. U Tebi je na jednoj stijeni živjelo čudovište Sfinga -pola lav, pola žena. Od prolaznika je zahtijevala da riješe zagonetku, a ubila bi svakog ko je ne bi znao. Edip je odlučio da to okonča. Sfinga bi umrla, ako bi neko odgovorio tačno. Edip joj priđe, ona ga uapita: “Ko to ujutru ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge”. Edip reče: “Čovjek”, jer u djetinjstvu on puzi, kad odraste hoda, a u starosti se potpomaže štapom. Sfinga se tada strmoglavi sa stijene. Tebanci proglasiše Edipa za kralja umjesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. Edip za ženu dobi Lajovu udovicu Jokastu. Tada Tebom zavlada opaka bolest koja pokosi mnoge. Bogovi poručiše da će to prestati, ako ubiju onog čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Odbjegli sluga prepozna Edipa. Kada Edip to sazna, oslijepi se i ode u progonstvo, a Jokasta se ubi.
