Iako novembar djeluje miljama daleko, a topli ljetni dani bez kraja, sa prvim jesenjim kišama ćemo se pitati zašto smo ono prigovarali suncu što prejako grije, zaboraviti umor tropskih balkanskih dana i krivicu za nemir prebaciti na vjetrove i žuto lišće koje nas sapliće. U tim danima, tužni, možda, zbog nijanse neba, ugledaćemo poziv da se naše misli uviju u topao julski vazduh, a osmijeh primi dječiji oblik: “Okean te zove.”
Dizni je uvijek znao kako da nas odvede negdje drugdje, da nam dozvoli da budemo neko drugi ili da nam pomogne da otkrijemo ko smo to mi sami. Tako će ove jeseni da nas odvede pod blago, plavo, iscrtano nebo Havaja, na putovanje dvije hiljade godina u prošlost, kako bismo sreli Moanu.
Ko je Moana?
Moana je princeza. Ali prije toga, Moana je tinejdžerka. A tinejdžerstvo i buntovništvo pobjeđuju svaku drugu titulu i odrednicu, baš kao što osjećaj pravde i časti uvijek pobjeđuju svaki strah i svaku sumnju. Bar u animiranim filmovima i knjigama, a i to je važno, jer u njima toliko mnogo nas živi.
A šta to Moana traži i s čim se suočava, krećući se na svom putovanju na dalekom Pacifiku?
Moana traži kraj jedne davno započete priče, koja će ujedno biti i početak njene.
Prije tri hiljade godina najslavniji moreplovci njihali su se, naravno slavno, na svojim brodovima koji su se njihali na morskim talasima, otkrivajući nova mjesta skrivena i zabačena u najtišim dijelovim Tihog okeana. Odjednom, hiljadu godina stara, njihova putovanja su neobjašnjivo stala. A onda je počelo putovanje hrabre djevojke, spremne na izazove i na suočavanje sa svakom nevoljom, kako bi se dokazala kao prava nasljednica pronalazača novih svjetova i završila misiju koju su njeni preci započeli.
A na tom putu otkrića prošlosti i svoje budućnosti upoznaće polu-boga Mauđija, novog nerazdvojnog prijatelja s kojim će uploviti u svijet avantura, isprepleten najzanimljivijim događajima i susretima sa najstrašnijim stvorenjima. Iako su im šanse da dođu do odgovora i izađu kao pobjednici, naizgled male, s vjerom i prijateljem kraj sebe, nemoguće je da je bilo šta nemoguće.
A koje odgovore Moana i Mauđi traže?
Pa na svoja pitanja. A koja su to pitanja i da li će doći do odgovora koje žele, za to ćete morati sačekati dvadeset i treći novembar. A dok čekate ostvarenje Džona Muskera i Rona Klemensa, poznatih po sjajnom radu u stvaranju “Male Sirene”, “Aladina” i “Princeze i žapca”, krenite polako da tražite svoje odgovore. Ili bar postavite prava pitanja.
Već smo odavno naučili, neko uz “Mulan”, neko uz “Meridu Hrabru”, da princeze nisu uvijek (samo) princeze, da su one mnogo više i daleko iznad toga i da uvijek mogu da nas iznenade svojom hrabrošću, upornošću, dosjetljivošću, duhom ili ko bi znao čim sve. Čekamo “Moanu” da nam to kaže.
Topli, nekom daleki, nekom malo bliži, okean djetinjstva, iz kog se nikada, valjda, potpuno ne izroni ili se čuva njegova najslađa slana voda u staklenim bocama, skrivenim u noćnim stočićima ili bar njegove školjke kao privjesak na ogrlici, zapljusnuće ovog novembra naša sjećanja i maštu. S nestrpljenjem i radošću mi ga čekamo.
Moana, dobrodošla u sve naše svjetove, vodi djecu na novi put, a mi ćemo se rado vratiti malo unatrag, da ih sretnemo ili možda da sretnemo sebe.
