“Kad ogolimo sve, marketing, promociju, akcije i reakcije, dolazimo na to da je najbitnije ono što pjesme govore. Ako se ljudi povežu s idejama i emocijama koje pjesme prenose, događa se ta specifična kemija koju je zapravo teško opisati riječima. Ta veza počinje “na daljinu”, slušanjem CD-a ili hvatanjem neke pjesme na radiju, a realizira se na koncertu gdje imaš vezu “jedan na jedan” s publikom. Mislim da je ključ našeg pristupa ta neposrednost i opći nedostatak “foliranja”… Jednostavni smo, radimo muziku iz onog nekog unutarnjeg poriva da se izrazimo i vjerujem da to ljudi osjete. To je duži put, ali za mene, svakako vrjedniji i dugosežniji”.
Hrvatski bend “Elemental” nije jedan od onih na koje smo navikli, ni njihova muzika nije svakidašnja. Dira u srž društva, ogoli probleme i predstavi ih na pravi način i tamo gdje treba. Ponudi ih publici koja svaki stih proživi i odživi.
Mirela Priselac Remi je žena koja stavom stoji iza ove priče, a “Loli” je otvorila mnogo tema za razmišljanje.
Kroz svoje stihove borite se za prava žena, ali i protiv nasilja. Uspjeli ste na Balkanu. Kako?
Nema čarobne formule. Meni je posve normalno reagirati na svijet oko mene, a eto, razmišljam kako razmišljam (na to je utjecao moj odgoj, službena edukacija ali i samoedukacija) i ne bojim se reći što mislim. S obzirom da živimo u zemljama u kojima je sveprisutan vrlo jak patrijarhat, okolina nas od malena savija da “upadnemo” u svojevrsne kalupe. Potrebno je dosta samoinicijative da se othrvaš kalupima i tradicionalnom stavu koji se usađuje ženama od rođenja – “prvo svi, pa tek onda ti”. Uče nas da je sebično paziti i brinuti se za sebe, da tuđe potrebe stavljamo na prvo mjesto, da odustajemo od svog glasa jer nije “damski” govoriti što ti je na pameti. Mene to sve žalosti i želim kroz svoju muziku i javno djelovanje promijeniti percepciju žene i ženske, rodne uloge. Ravnopravnost nije luksuz nego nužna potreba. Tko god kaže da smo ravnopravni, neka pogleda odnos žena i muškaraca na pozicijama moći i sve će mu biti jasno. Brojke ne lažu. Bitno je osvijestiti sebe, a onda i svoju okolinu o tim pitanjima, pokrenuti razgovor, debatu, poraditi na zakonima… No ono najteže je promijeniti mentalitet. Ipak, vjerujem da malim koracima možemo dospjeti daleko.
Kažete da ste se na početku susretali sa latentnim šovinizmom, jer je u rep i hip-hop muzici više muškaraca. U kojim situacijama žena vidi šovinizam?
Da, susretala sam se i s latentnim, ali i otvorenim šovinizmom, pogotovo u periodu kada sam tek počinjala repati. Nekima jednostavno nije odgovaralo da djevojka pokušava naći svoje mjesto pod suncem u, do tada, isključivo muškom svijetu. Kad pogledate, i u svijetu umjetnosti dominiraju muškarci. Koliko se slikarica možete sjetiti? Koliko njih je navedeno u kanonima slikarstva? Književnosti? Poezije? Možemo se sjetiti nekoliko slavnih gitaristica? Jedna na deset kolega, možda. Ako se i pojave ženski bendovi, promatra ih se kroz prizmu fizičke privlačnosti, ne toliko talenta. Čak idem tako daleko da primjećujem podjelu u npr. osnovnoj školi – djevojčice su u zboru, dječaci sviraju instrumente, a tu govorimo o periodu prije nego što dječacima glas u potpunosti “mutira” (unaprijed odgovaram onima koji će reći da dječaci manje pjevaju jer im glas počinje mutirati…) Primjera je bezbroj. Često su žene jedne drugima najveći neprijatelji jer zavist radi svoje. Odgovornost za šovinizam i ponižavanje snose i muškarci i žene!
Da se ne lažemo, Balkan je i dalje učmala sredina, mišljenja i stavovi se teško mijenjaju. Dobijate li pogrdne komentare?
Navikla sam na to. Ako si iole drukčiji od standarda, unificirane jedinice (duga kosa, nježna građa, naglašene obline, ženstvena moda, cipele na petu, zavodnica ili kućanica) budi uvjeren da ćeš na ovom našem malom Balkanu naići na poglede ispod oka, komentare iza leđa, dobacivanja i kritiku. No, ja volim raznolikost i smatram da se svi trebamo slobodno izraziti – po pitanjima spolne, rodne, seksualne, vjerske, nacionalne ili bilo kakve druge opredijeljenosti. Mislim da su sve to pitanja naših građanskih, ali i ljudskih sloboda, a pojam “slobode” na Balkanu ima razne definicije. Ovo me sad vuče da uđem u povijesnu analizu balkanskih “sloboda”, ali ne želim tupiti. Da se vratim na temu – pogrdnih komentara će uvijek biti no kako se kaže, nije bitno što ti kažu, nego TKO ti kaže.
Kako na Vas reaguju žene, s obzirom na to da i dalje pristaju na neki podređeni položaj u društvu i porodici?
Neke smatraju da sam iritantna jer govorim što mislim, neke se slažu sa mnom, neke će mi stisnuti ruku u prolazu, a neke bi najradije da nestanem. Ne mogu utjecati na to što drugi misle o meni jer je to prvenstveno njihova stvar. Ono što mogu učiniti jest nastojati biti najbolja verzija sebe što mogu i raditi stvari tako da se uvijek mogu pogledati u ogledalo. Nikome se ne trebam opravdavati osim samoj sebi. Mogu pokušati djelovati kroz svoju umjetnost na društvena zbivanja, utjecati na ljude da pokušamo zajedničkim naporima na male načine mijenjati svijet oko sebe. Okretati jedan po jedan kamenčić. Na kraju, sve se svodi na osobnu inicijativu – ako pristaješ na određeni položaj u društvu, znači da ti tako odgovara. Ako ti ne odgovara, ustani i mijenjaj! Nikada se ništa nije promijenilo “samo od sebe”. Radi. Trudi se. Djeluj. Drugog načina nema.
Nazivaju li vas feminiskinjom? Kakva je danas definicija feminizma?
Nemam pojma što je današnja definicija feminizma. Ja za sebe mogu reći da se smatram emancipiranom ženom – sama plaćam svoje račune, stan, životne potrebe, samoodrživa sam. Ako radim, imam. Nikoga ne iskorištavam niti bih dopustila da mene netko iskorištava. Smatram se ravnopravnom drugom spolu, ne činim razliku među ljudima, želim biti kvalitetna osoba. Je li to feminizam? Nemam pojma. Vi recite meni.
Vaša britkost ne zaobilazi ni političku scenu. Ko vam je posebno “stao na žulj”?
Nemam “crnu listu”. Jednostavno reagiram na nepravdu. Ne volim kad od nas rade budale. Zapeli smo u lošoj, toksičnoj vezi sa svojim političarima i ne znamo “kako prekinuti”! Nažalost, s njima ne možemo prekinuti preko SMS-a ili Facebooka (smijeh). Teško se odlučujemo na akciju, nije mi jasna ta naša nezainteresiranost za opće dobro. Za mene je i neizlazak na izbore odraz nezainteresiranosti. Da barem imamo samo malo manji fitilj kad je riječ o svinjarijama političara! Da im barem malo više zamjeramo i da barem nemamo tako selektivno pamćenje pa u četiri godine zaboravimo što su sve učinili, pokrali, zatajili, prilagodili, uništili… Moramo se prestati bojati političara. Nemati strahopoštovanja prema ljudima koji poštovanje ničim nisu zaslužili. Oni su javni radnici, naši zaposlenici. Kad zaposlenik nije dobar, uruči mu se otkaz. Zato imamo ulice i izbore.
Rekli ste da samo glupan i kukavica mogu da kažu da ne mogu da se promijene. Koliko ste se Vi mijenjali za sve ove godine i u kojim pravcima?
Mijenjam se svaki dan, sa svakom novom spoznajom. Nekad na bolje, nekad na lošije, poanta je da nikada ne ostaneš zabijen u jedno te isto razmišljanje, jer to vodi do jednoumlja. Obožavam razgovarati s ljudima pametnijim od mene, učiti, razvijati se intelektualno i duhovno. Što se tiče muzike, slušam zbilja svašta jer mi to širi horizonte. Mislim da je za umjetnika bitno da je otvoren i da stalno izmišlja samog sebe, da se izaziva… Najgore što si kao umjetnik možeš učiniti jest da se zatvoriš u jednu nišu, u sigurnu zonu i da u njoj ostaneš cijeli život. Treba istraživati, makar pritom neki puta padneš i u rupu. Onda se iščupaš van, otreseš prašinu sa sebe i guraš dalje. Drugog izbora nema.
