Paganini je jedan od najvećih svjetskih virtuoza na violini. Ali ono što je najzanimljivije što se tiče njegovog uspjeha jeste da je on posljedica rijetkog fizičkog oboljenja. Nikolo Paganini je rođen 1782. godine u Đenovi u Italiji. Njegov otac ga je naučio da svira mandolinu sa pet godina, a violinu dvije godine kasnije. Kao i većina dječijih zanimacija dječakov muzički talenat je prepoznat brzo pa je počeo sa časovima violine sa vrsnim učiteljima. Do svoje osamnaeste godine bio je veoma poznat u Đenovi i Parmi, a deceniju kasnije, već je bio poznato ime širom Evrope.
Kada je umro 1840. godine u Nici u Francuskoj već je bio prepoznt kao veliki i slavni violinista. U svom relativno kratkom životu, Paganini je dramatično povećavao tehničke mogućnosti violine. Mogao je uraditi stvari koje niko nikada ranije nije uradio na nekom od instrumenata. Bio je u stanju da svira tri oktave preko četiri žice, što je mnogim violinistima gotovo nemoguće danas. Ali kako i zašto je uspjevao u tome? Decenijama su se pitali svi, a onda došli do zaključka da je imao rijetko oboljenje pod imenom Marfanov sindrom.
Ovaj sindrom podrazumijeva genetički poremećaj koji mijenja oblik vezivnog tkiva, čineći ga neubičajeno dugim i produžavajući prste koji su tanki i gipki. Njegov lični fizijatar napisao je 1932. godine kako njegove ruke nisu mnogo duže od prosječnih, ali pošto su svi dijelovi tako rastezljivi, mogu udvostručiti svoju veličinu. To mu je omogućilo da bez promjene pozicije ruke savija zglobove lijeve ruke, koja dodiruje žice, a da desni zglob prirodno kreće i savija. A da se pri tome ne umara i ne opterećuje.
Paganinijeva umjetnost je bazirana na fizičkom oboljenju, povećanju i razvijanju talenta i neprestanom vježbanju. Jedna od anegdota iz njegovog života govori o tome. Jednoga dana za vrijeme sviranja violine žice nisu odgovarale na njegove pritiske jer su bili vlažni. Prvo se E žica slomila, ali on nije odustajao. Nakon toga pukle su i A i D žice. Stariji gospodin se zabrinuo da će biti nemoguće čuti serenadu namijenjenu za njegovog prijatelja, ali znate li šta je Paganini uradio? Uprkos tome što je imao samo jednu žicu na kojoj je svirao?
Jednostavno se nasmijao i nastavio svirati na jednoj žici, kao da ih i dalje ima sve četiri. Serenada je na kraju bila i više nego uspješna, zahvaljujući njegovoj virtuoznosti i mogućnosti da imrovizuje i da sebe da do kraja u talentu i izražaju.
Ljudi su ga zvali “Hexensohn” što je značilo vještičino dijete ili đavolji violinist zbog njegovih gotovo nadljudskih mogućnosti da svira i onda kada je to nemoguće. Neki su tvrdili da je on imao ugovor sa samim đavlom kako bi svirao jednako kao on. U prilog tim teorijama išao je i njegov “demonski” izgled koji ga je činio neuobičajeno mršavim i blijedim.
Volio je sve svoje strane ličnosti i veoma se zabavljao time. Kako bi dao dodatni stimulans glasinama, oblačio se u crnu boju i nekada je dolazio na koncerte u crnoj kočiji koju su vukla četiri crna konja. Kada je izgubio zube 1828. godine njegovo lice je izgledalo još strašnije. Ljudi su i dalje dolazili na njegove koncerte, a neki su ga nazivali i prvom rok zvijezdom, ali su se čudili njegovom izgledu i vještinama.
Obično se različiti sindromi doživljavaju kao problem u životu običnog čovjeka, međutim sa Paganinijem je Marfanov sindrom sasvim slučajno postao okidač za razvoj njegovog talenta, koji mu je pomogao da postane jedan od najboljih instrumentalista svijeta. Bizaran, sluđen i apsolutno svjestan toga. Paganini koji je uspio kroz cijeli svoj život živjeti na jednoj žici violine, stvarajući čaroliju zvuka.
