Novinarske kafe znaju da budu veoma inspirativne. Divni su to počeci jutra kada s “nekim svojim” popijete one prve dragocjene kapi kofeina. Jer, novinarstvo je kao droga pa se mi svi držimo zajedno i jedna smo velika familija. I nije ovo patetika ni bolest, jer znate i sami da se sličan sličnom raduje.
Jedna od takvih septembarskih kafa iznjedrila je ovu priču. Žensku, punu poruka, sa nogama na zemlji. Priču o stavu i karakteru. Priču o povjerenju. Priču o ljubavi prema televiziji.
Tatajana Trninić godinama nas je pozdravljala svakog dana tačno u 19 časova, jer je nemoguće da dan zaključite, a da ne pogledate Centralne vijesti Alternativne televizije. Danas se povukla, ali ne iz novinarstva, već iza kamera. Uređuje i pomaže novim generacijama da zavole novinarstvo. Jer, ono nije posao koji obavljate od sedam do tri, već način života. Život!
“Osamnaest godina sam na ATV-u. Za vrijeme rata počela sam na Radio Banjaluci i to mi je jedno od najvećih iskustava. Tada nije bilo ove moderne tehnike, nosili smo one ogromne uhere. Bila sam djevojčica. Kao dijete sam se suretala sa vrlo ozbiljnim novinarskim stvarima. Tada sam prvi put primila tu drogu sa koje ni danas ne mogu da se skinem”, priča Tatjana za “Lolu”.
Znači li to da nam nema života bez novinarstva?
Da ti budem iskrena, sada sam se malo opametila. Godine idu i shvatila sam da televizija može bez mene. Posao moraš obavljati maksimalno profesionalno, ali ipak bi u životu trebalo malo promijeniti redosljed prioriteta. Dolaze nove generacije i njima treba dati više prostora. Sada je vrijeme i za posao, ali na prvom mjestu za porodicu. Nažalost, svi smo svjedoci da novinari jako kratko žive. To je posljedica posla i života koji nosimo na leđima jer novinarstvo ne ostavljaš u kancelariji, već 24 časa moraš da pratiš šta ko radi, šta radi konkurencija, kako su drugi mediji prenijeli ono što si ti objavio. Ako želiš da budeš dobar, ne možeš reći:”Baš me briga”, ma koliko želio.
To, valjda, ima veze i sa godinama provedenim u redakciji?
Svakako. Ali, ovome moram da dodam i “novinarsku žicu”. Obrazovanje je važno, ali bez one “žice”, sve titule ti ništa ne znače. S tim se rodiš. Ili jesi ili nisi. Školovanje je nadogradnja. Govorila sam to i mladim kolegama. Moraju da rade na sebi i da šire talenat. Novinarstvo je takvo, uvijek se nešto uči.
Kada si prije 18 godina došla na ATV, pred kamerama je bilo više žena. ATV mi izgleda kao kuća žena-novinara kojima vjerujem. Ne ostavljate prostor za predrasude. Kako ste uspijevale?
Ne želim da budem ravnopravna. Zaista postoje stvari koje nisu za ženu i one koje nisu za muškarca. Čak i u novinarstvu. ATV nekako jeste “ženska” kuća. Tada su na rukovodećim mjestima bile žene. Evo i sada je to djelimično tako. I sada, kada nam dolaze mlađi kadrovi vidim da žene pokazuju više borbenosti i želje da nauče. Muškarci prilično lako odustaju. Kada dođu, veoma brzo shvate koliko je ovo težak posao. U ženama je više te želje da izdrže i da postanu novinari.
Zbog borbenosti nam vjeruju?
Nisam to nikada posmatrala s te strane. Muškarci kad slušaju, zapravo gledaju šta žena govori. Manje razmišljaju o tome šta govori. Šalim se. Ali, valjda ti iskustvo daje kredibilitet pa ti i gledaoci vjeruju. Takođe, i kredibilet kuće je taj koji osvaja, a ja vjerujem da nismo iznevjerili svoje gledaoce ni u jednom segmentu.
Jesi li se u novinarstvu susretala sa šovinističkim i seksističkim komentarima?
Ne, ali moje koleginice jesu. Možda se to meni nije desilo, jer nisam dopustila da mi se takve stvari dešavaju. Zapravo, do stava je. Onako kako se predstaviš i nametneš, tako i radiš posao. Ne znam da li je to kompliment, ali meni kažu i da “vozim muški”. Uvijek su me doživljavali kao neku barabu i nikada nisam došla u situaciju da imam potrebu da me neko štiti. Možda sam, eto, nekada, kao žensko, brže dolazila do informacija.
Danas nas negdje i društvo tjera da budemo gender senzibilni. Jesi li ti novinar ili novinarka?
Nisam senzibilna i počelo me malo nervirati to “ka” na sve moguće. Zvuči rogobatno. Ja sam žena novinar!
Od tvoje koleginice Rajne Radosavljević, koju sada gledamo u Temi dana, mnogo sam naučila o novinarstvu, ali i stavu koji novinar mora da ima. Znači, svakako je do stava i karaktera.
Tako je. U redakciji smo predugo zajedno. Jedno vrijeme sam više bila na poslu nego kod kuće. Moje dijete je progovorilo i prohodalo, a da nisam bila tu. Vlatko, Milijana, Rajna… Svakog dana jedni od drugih učimo. Svako od nas je u nečemu najbolji. Ja možda nikada neću uraditi neke stvari kao Rajna, ali ni ona neke stvari ne bi uradila kao ja. Tako i Vlatko i Milijana. Nemamo taj problem konkurencije niti da kažemo ono što mislimo. Tako učimo. Tako smo postali i prijatelji.
Novinarstvo je gotovo jedina profesija u kojoj je još moguće stvoriti iskrena prijateljstva. Šta ti misliš?
Ne poznajem nijedno preduzeće u kojem ima više brakova kao na televiziji. Evo moj suprug i ja. Naš brak je plod televizijske ljubavi. Valjda toliko vremena ljudi provode zajedno i nemaju kada se odmaknu od tog svijeta. Na ATV-u ima četiri-pet uspješnih brakova. Ima i onih neuspješnih, ali to je dokaz da je televizija zaista specifična. Ko nije radio, ne može da osjeti sve to.
Kada dođeš kući čekaju te Aljoša i Atina. Kako balansiraš kao majka novinar?
Moj tata mi je davno rekao:”Ako ne znaš da organizuješ, radi sama”. imala sam tu sreću da su i svekrva i mama u svakom momentu bile od pomoći. S nama je već deset godina i divna teta Marica i bez njihove podrške teško da bih uspjela. One su shvatale i radne vikende i izbore i referendume. Količina vremena provedenih s djecom nije bitna, već kvalitet. Moja djeca nisu uskraćena za moju beskrajnu ljubav. Ali, ljubav koju pružaju bake i dede katkad prevazilazi i onu moju. Sreća, mi imamo tri bake. Bitno je i razumijevanje supruga, jer da on ne shvata, sve bi bilo teže. Potrebna je velika logistika.
Kada se vratiš 18 koraka unazad, da li bi ponovo izabrala novinarstvo?
Mislim da bih. To odgovara mom karakteru, brza sam, volim sve da znam, da sam uvijek na izvoru. Sad to malo doziram, ali od novinarstva ne odustajem.
Žena si. Šta je za tebe feminizam?
Još jedna revolucija koju su pojela njena djeca. Pojam feminizma se tumači pogrešno. Bilo koja žena koja ima stav smatra se feministkinjom, a to nije tako. Ljudima bi trebalo pojasniti.
