Marija je rođena 2. marta 1873. godine u selu Negovec, kraj Vrboveca, u imućnoj porodici upravnika velikog imanja barona Rauha (Rauch). Imala je dva brata i sestru, a iako je njena porodica bila dobrog imovnog stanja, Zagorka je, kako je i sama kasnije govorila, živjela poprilično nesrećno.
Djetinjstvo je provela na selu, a Osnovnu školu je pohađala u dvorcu barona Rauha, te u Varaždinu. Od 1883. godine je pohađala Višu djevojačku školu u zagrebačkom samostanu Sestara milosrdnica, gdje je 1885. kratko uređivala đački list “Samostanske novine”.
Sam baron Rauh je htio da finansira njeno dalje školovanje u Švajcarskoj, ali se tome usprotivila Marijina majka. Umjesto nastavka školovanja, u 17. godini života dočekao ju je brak. Majka ju je nagovorila da se uda za Andriju Matraja, mađarskog željezničkog činovnika kojeg Marija nije ni poznavala. Iako se njen otac protivio tom braku zbog prevelike razlike u godinama, nije joj zabranio da se uda.
Nažalost, Marija nije bila nimalo srećna u braku – često je bila gladna, muž je prema njoj bio grub i ona je na kraju pretpjela nervni slom. Nakon tri godine braka pobjegla je od supruga i svekrve, prvo kod ujaka u Sremsku Mitrovicu, a nakon toga u Zagreb. I upravo tu i tada počinje priča koja će je upisati u stranice istorije.
Marija je odlučila da se izdržava isključivo svojim pisanjem i zbog toga odbija roditeljsko skrbništvo i novac. Njen prvi novinarski tekst je bio “Egy percz” (“Jedan minut”) koji je u oktobru 1896. godine anonimno objavljen u zagrebačkom “Obzoru”. Zahvaljujući preporuci Josipa Juraja Štrosmajera (Josip Juraj Strossmayer) Marija je postala članica redakcije “Obzora”. U početku je radila kao korektorica, ali je uz Štrosmajerovu podršku napokon ostvarila svoju veliku želju i postala prva novinarka u ovom dijelu Evrope!
“Vi i ne slutite kako ste sretni što vam je danas prirodno da možete pisati istinu o svemu i svačemu što vas je volja. U moje vrijeme nije bilo tako”, izjavila je Zagorka u jednom od rijetkih intervjua.
Novinarstvo se u to vrijeme smatralo isključivo muškom profesijom. Vijeće direktora se protivilo samoj ideji da se ona bavi novinarstvom – govorili su da će ugled “Obzora” pasti ako publika sazna da “tamo radi neka žena”. No, Štrosmajer nije odustajao od toga da je uvede u svijet novinarstva i tako je Marija na kraju primljena na mjesto političke saradnice i referentice za mađarsko-hrvatsku politiku.
Mogla je da piše šta god je htjela, ali anonimno. Ta diskriminacija ju je jako ljutila, ali nije bila iznenađena takvim stavom. U redakciji “Obzora” je sjedila u posebnoj sobi, zapećku, kako je niko od posjetilaca ne bi vidio. Marija Jurić je u svom životu često pisala pod raznim pseudonimima (M. Jurica Zagorski, Iglica, Petrica Kerempuh, Jurić Vodvařka, Ružica Zagorska), ali je “Zagorka” na kraju postala sastavni dio njenog pravog imena.
Marija je za “Obzor” izvještavala o političkim dešavanjima, iz Parlamenta, bila je dopisnica iz Budimpešte i Beča, aktivna učesnica u političkim borbama, glasno i oštro se protivila mađarizaciji i germanizaciji, društvenoj diskriminaciji, te se zalagala za ženska prava. Ugledni francuski list “Figaro” je o njoj svojevremeno pisao da je “malo čudo talenta i upornosti”.
Kada su 1903. godine zatvoreni glavni urednik “Obzora” i njegov zamjenik, Marija je sama uređivala novine. Te iste godine organizovala je prve ženske demosntracije u Zagrebu koje je uspjela dovesti pred samu bansku palatu. Uzvik: “Dolje krvnik Hedervari!” nije čuo samo ban Hedervari (Héderváry), već ga je prenijela i svjetska štampa, a Zagorka je završila u zatvoru.
Godine 1917. Marija napušta “Obzor” i pokreće i uređuje ilustrovane sedmične novine “Zabavnik” te piše društvene i kriminalističke reportaže za “Jutarnji list”. Osam godina kasnije, pokreće i uređuje prve novine u Hrvatskoj namijenjene isključivo ženama pod nazivom “Ženski list”, a nakon toga osniva i “Hrvaticu”. Pored uredničkog posla, sama je pisala većinu članaka koji su imali i feminističke i domoljubne note.
“Ja ne znam za što bih drugo bila sposobna u životu osim za novinarstvo. Ponekad mi se čini da sam se udala za žurnalistiku. Danas mi je krivo što ne mogu više sudjelovati u novinarstvu kao nekad”, izjavila je jednom prilikom.
Štrosmajer je bio i ostao njena najveća podrška. Nije je ohrabrivao samo za novinarstvo, nego ju je podstaknuo da počne da se bavi i književnim radom. Upravo zahvaljujući njemu, 1899. godine je Zagorkin prvi roman “Roblje” izlazio u “Obzoru”. U svojim feljtonskim romanima, koji su uglavnom objavljivani kao dodatak “Obzora”, Zagorka je ljubavne priče isprepletala sa elementima nacionalne istorije. No, iako ju je publika obožavala, kritičari je nisu štedjeli.
“Svakako neka jednom za uvijek svi upamte, da sve ovo što ova autorica piše ili bi imala drskosti napisati, jest i ostaje ‘šundliteratura za kravarice'”, te uvredljive riječi joj je, kako se navodi na stranici Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, 1899. godine u “Agramer Zeitungu” uputio pozorišni kritičar Oto Kraus (Otto Krauss). Navodno joj je isto rekao i Ksavor Šandor Đalski (Ksaver Šandor Gjalski), uz preporuku da se umjesto pera primi motike i kuhače. Srećom, nije ga poslušala.
“Žao mi je kad me svrstavaju među bofl robu, ja to nisam. Ja sam pisala prema podacima i dokumentima koji postoje i koji se mogu provjeriti, čini mi se da sam ipak nešto poklonila svom voljenom gradu. Žurnalistika me naučila na pisanje u nastavcima, na etape od danas do sutra. Tako je radio i Dostojevski, pa nikome ne pada na pamet da ga osuđuje”, izjavila je Zagorka.
Čitaoci su željno iščekivali nastavke “Gričke vještice”, “Kćeri Lotrščaka”, “Gordane”, “Plamenih inkvizitora”, “Kneginje iz Petrinjske ulice” i drugih Zagorkinih romana, koji su je za sva vremena krupnim slovima upisali u stranice književnosti. Iako se za života često susretala sa kritikama i uvredama, Zagorka je danas jedna od omiljenijih književnica u ovom dijelu Evrope.
Razočarana i nezadovoljna zbog toga što je stalno kritikuju i govore da je autorica šunda, Zagorka je pred samu smrt napisala pismo “Što je moja krivnja?”. Njime je htjela objasniti da je posljednih godina, sticajem okolnosti, ostala “živa zakopana u grobu nerada” i da publici nije dala samo “Gričku vješticu”. To njeno pismo je danas pohranjeno u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Marija Jurić Zagorka je do kraja života živjela na Dolcu, u srcu Zagreba, gdje se danas nalazi njen memorijalni stan. Umrla je 30. novembra 1957, a sahranjena je na zagrebačkom groblju Mirogoj u arkadama zaslužnih građana.
U prethodnom tekstu o PRVIM LOLAMA, ženama koje su prokrčile put nama ostalima u nekoj od sfera, odnosno oblasti, bilo da je riječ o nauci, politici, umjetnosti, kulturi, sportu ili društvenom djelovanju, pisale smo o Alaski Pekard Dejvidson.