Mislim na onaj kad vam ga još “vrućeg” daju na prsa u rađaoni. Onaj o kojem se priča da uklanja svu porođajnu bol. Jeste doživjeli LJUBAV na prvi pogled? Ja nažalost nisam.
Htjela ili ne, za vrijeme trudnoće nailazila sam na mnoge komentare žena koje su rodile. Izjave poput: “Porod boli, ali sva bol prođe kad vidiš svoje zlato“. I slične: “Osjetila sam ljubav iste sekunde kad sam uzela u ruke svoje dijete” tekstove.
Neću lagat’, ni dok sam bila trudna nije mi pošlo za rukom stvoriti prevelike emocije prema nečemu što ne znam ni kako bi’oslovila.
Je li dečko ili curica? Je li kreativac na mene, empata na tatu? Ili je mala durilica? Voli li mačke ili pse? Ima li moje oči i tatin zavodnički osmijeh? Voli li ples, sunce ili kišu? Tko je ta mala osoba koja raste u meni? Bila mi je draga, eto, nemam “pravije” riječi. Čekala sam taj famozni prvi susret da vidim svoje dijete, da čujem da je “živa i zdrava” i da me preplavi neopisivi osjećaj ljubavi koji samo majka može osjetiti. Nije se dogodio. Ne mogu vam sa sigurnošću reći kako sam se osjećala osim u šoku. Uplašeno i izmoždeno. Pod utjecajem svih tih lijekova, dio mi je ‘ostao u magli’. Tješila sam se da ću imat’ priliku za “popravni” kad mi je donesu u sobu.
Došao je i taj trenutak. Evo je ispred mene, moja mrva. Gledam te plave oke, male ručice, kako lagano zijeva i tone u san. Umjesto divnih majčinskih osjećaja, preplavila me tuga i praznina. Slatka je i divna.
Ali zašto ne osjećam povezanost? Zašto ne osjećam da je moja i ja njena zauvijek? Kako se ne zaljubit’ u te male obraščiće? Taj mali prčasti nosić? Osjećala sam se najjadnije ikad. Još gore, šutila sam o tome. Pustila da me izjeda iznutra, jer sramota je priznat’ da “ne voliš” svoje dijete. Da ti se nije dogodio taj prijelomni emotivni trenutak kad od žene postaješ majka. Fizički i psihički.
Bojala sam se da nešto nije u redu sa mnom. Da neću uspjeti postići taj osjećaj nikad. Jer ljubav se ne forsira, ona dođe prirodno. Ili ne dođe. Toga sam se bojala. Šta ako ja to nisam u stanju osjećat’? Šta ako sam se toliko dala krivim ljudima da za one prave nisam ostavila ništa? Šta ako…?
Sada znam da mi je trebalo vremena.
Da upoznam nju, da mi pokloni osjećaj koji me sada ispunjava u potpunosti. Da spoznam tu jačinu roditeljske ljubavi, koja je sada, napokon, nemjerljiva i neopisiva. Ako ste u istoj situaciji, znajte da niste same. Mnoge žene su prošle isto što i vi, ali se srame tog. Nema vas čega bit’ sram. Dajte si vremena, opustite se. Ne bojte se otvoriti dušu kome mislite da možete.
Ne zatvarajte se u svoju tugu. Ne zamarajte se time što drugi kažu kako je njima bilo, jer vama ne mora biti ni približno slično. Selo će uvijek imat’ nešto za reć’, na to se bolje naviknut’ u startu.
Meni je trebalo par mjeseci da stvorim odnos sa svojom kćeri, i sad me nije ni najmanje sram to priznat’. Puno suza i iskrenih razgovora sa onima kojima se mogu povjeriti su uvelike doprinjele mom emotivnom oporavku. Desila se ljubav. I je, veća je od najveće. Ali mi se nije desila kada su mi drugi rekli da hoće. Ne postavljajte univerzalne kriterije za ljubav. Ljubav ne poznaje standarde, ona se desi. Na 1. ili 101. pogled – manje bitno.
