VR (virtual reality) tehnologija opčinila je svijet. Stigla je i do nas. Kažu da je to sadašnjost i budućnost. Filmovi, igrice… Zastupljena je u svemu. Svemu do čega i djeca dolaze vrlo lako.
3D je bio neka vrsta uvoda, sada je sve mnogo realnije. A zapravo zamišljeno.
S virtuelnom stvarnošću magična putovanja i uloge postaju relativno lako dostupni. Ova tehnologija nam „pomaže“ da zakoračimo u neke druge živote i postanemo astronauti, da uđemo u kavez sa opasnim životinjama, da padamo i tonemo, letimo, da budemo likovi iz crtanih filmova… Granice ne postoje.
To je, htjeli-ne htjeli, ono što će privući svakoga. Dijete pogotovo.
Ako se obistini ono da će i virtuelna stvarnost postati dio naših života, biće to, kako mnogi smatraju, još jedan korak u – otuđenost, ustamljenost i odbacivanje “stvarnog života”.
A mora li da bude tako? Naravno da ne. Filmovi snimljeni virtuelnom tehnologijom zapravo su prava zabava za djecu. Otići će u neke neslućene krajeve. Kada skinu naočare, vratiće se u stvarnost. Ali, povedite računa i na vrijeme mislite o sopstvenim granicama.
S virtuelnom stvarnošću magična putovanja i uloge postaju relativno lako dostupni. Ova tehnologija nam „pomaže“ da zakoračimo u neke druge živote i postanemo astronauti, da uđemo u kavez sa opasnim životinjama, da padamo i tonemo, letimo, da budemo likovi iz crtanih filmova… Granice ne postoje.
Nije VR tehnologija nikakva “đavolja naprava”. Pa sjetite se kada je UNICEF prošle godine negdje u ovo vrijeme u zagrebačkom Arena centru predstavio prvi film snimljen ovom tehnologijom „Oblaci iznad Sidre“. Trominutni dokumentarac gledaoce s VR naočarama uveo je u život sirijske djevojčice Sidre u izbjegličkom kampu Zaatari u Jordanu. Živjela je među 80.000 izbjeglica, a više od polovine njih bili su – djeca. Oni koji su pogledali i koračali Sidrinim koracima zanijemili su od tuge, bola i osjećaja stvarnosti i svakodnevne patnje.
Bio je to način da se svijetu virtuelno, a realno prikažu sva ratna stradanja sirijske djece. Svaki drugi ovakav film bio bi tek samo film.
VR tehnologija pokazala se efikasnom i kada je u pitanju liječenje anksioznosti. Jer, ljudi, zahvaljujući njoj, mogu da prolaze kroz situacije kojih se plaše i da te fobije prevaziđu. Kao strah od letenja, na primjer.
Tehnologija nam je svakako potrebna. Pa ona nam je olakšala život i rad do maksimuma. Djeci je, kao i u svakim drugim situacijama potreban roditeljski nadzor. Današnji tinejdžeri mnogo vremena provode za tastaturom, ali tome nisu krivi oni, već roditelji, Kompjuter nije zlo i napredne tehnologije nisu nikakvo zlo, već moderna potreba koju koristimo u dozama. Dakle, do nas je.
Kao i sa svakom drugom situacijom i pojavom, ako pretjerujemo, ne činimo dobro. Često se govori o VR tehnologiji i razvijanju osjećaja usamljenosti. ‘Ajmo sada ovako. Kada dođete kući, razgovarate li o proteklom danu sa djetetom ili se odmah uhvatite svojih “obaveza” pa i telefona? Budite iskreni. Uzeli ste telefon. Djeci posvetite pažnju, odgajajte ljude, a pustite ih da uživaju u čarobnim svjetovima.
Neka vam pokažu kako to izgleda. Zavirite i vi u taj svijet i uživajte zajedno. Poslije razgovarajte o tome. Pa VR tehnologija svakako nije bauk.
U potrazi za informacijama o (ne)štetnosti VR tehnologije na dječji mozak nailazim na rečenicu: „Uvijek mi u ovakvim situacijama na pamet pada izlizana priča o tome kako ’djeca s gradskog asfalta ne znaju ni kako izgleda krava’. Sada će, eto, znati, možda će čak biti u da je pomuzu, iako na kraju dana opet ostaje činjenica kako kravu uživo nikada nisu vidjeli“.
Ne uživo, ali je ipak vidjelo.
Kao i sa svakom drugom situacijom i pojavom, ako pretjerujemo, ne činimo dobro. Često se govori o VR tehnologiji i razvijanju osjećaja usamljenosti. ‘Ajmo sada ovako. Kada dođete kući, razgovarate li o proteklom danu sa djetetom ili se odmah uhvatite svojih “obaveza” pa i telefona? Budite iskreni. Uzeli ste telefon. Djeci posvetite pažnju, odgajajte ljude, a pustite ih da uživaju u čarobnim svjetovima.
Uz VR tehnologiju i sve druge blagodeti tehnologije imate zadatak da dijete navikavate na stvarnu okolinu, na osluškivanje njenih zvukova, na osluškivanje svojim osjećanja. U ovom svijetu samo bi trebalo da potraži ono što mu odgovara, a stvarno je i zaista postoji. Na nama je im pomognemo da tu stvarnost prihvate kako bi ostali zdravi. Mentalno. A onda izrasli u zadovoljne i motivisane, inteligentne ljude. Ali, ne zaboravite, i VR tehnologija je njihova stvarnost.
Možda će ih film o Sidri nagnati da čine dobra djela, pomažu unesrećenima, prikupljaju humanitarnu pomoć za izbjegle i nesrećne… Možda će prevazići strahove o kojima se plaše da govore.
VR neka nas zabavlja i vodi u ona mjesta do kojih ne možemo. Kada se iz te “stvarnosti” vratimo gradimo jače odnose sa djecom. Tako ćemo i VR i društvene mreže i sve što tako olako pokudimo koristili u druge, humanije svrhe.
