Na društvenim mrežama se poslednjih godina vrlo često pojave slike i peticije koje se tiču zabrane sve većeg broja rijaliti emisija. Ljudima smetaju. Ljudi negoduju. Kao da je neko drugi dao popularnost tim emisijama, a ne baš ljudi. O potrebi ljudi da gledaju ovakve emisije ne bih, to je njihova privatna stvar. Ne zamjeram ni ovima koji žele da ih zabrane, ali ne razumijem šta žele i šta misle postići.
Mislite da će ljudi koji gledaju rijaliti emisije preko noći postati kulturniji, pronaći vrijednost u nekim drugim stvarima ukoliko se više ne budu emitovale? Teško, rekla bih. Meni rijaliti emisije ne smetaju. Zašto? Zato što ih ne gledam. Takve emisije se emituju na dva-tri kanala koje svakako i ne pratim. U novinama o tome preskačem da čitam. Moji prijatelji takve emisije ne gledaju, pa ih u svakodnevnom razgovoru i ne pominjemo. Spomene se tu i tamo poneka glupost koje vrišti sa naslovnih strana novina.
Kada ljudi ne bi gledali takve emisije one ne bi ni postojale. Postoje u tolikoj mjeri upravo zbog publike koja je voljna da im pokloni pažnju i zašto bih im ja branila ili ih sprečavala da gledaju ono što žele i očigledno vole.
Pročitala sam tako u komentarima na društvenim mrežama kako ljudi na televiziji više nemaju šta da pogledaju i kako je sve postalo reality. U svijetu interneta, kablovke televizije, stotina stranih i domaćih programa reći da nemate šta da pogledate osim rijaliti programa je stvarno ludost.
Čitajući neke od komentara ovih boraca za ukidanje ovakvih medijskih sadržaja sam shvatila da televizor nisam upalila od ponedeljka, a danas je četvrtak. Pa čak ni onako da se nešto bezveze vrti dok spremam ručak ili sređujem kuću. Vijesti ne gledam, pošto u njima odavno nema šta da se čuje, a ni vidi. Da nije dnevne štampe koju redovno čitam vjerovatno ne bih ni primijetila da se te emisije emituju u tolikoj mjeri. Ja svoje potrebe za dokolicom, kulturom, informisanjem zadovoljavam uglavnom jednim klikom miša. Tako pronađem emisije koje želim. Filmove koje volim. Knjige koje me raduju. I ignorišem rijaliti.
To što ćemo zabraniti nekoj djevojci da pokazuje grudi na TV-u neće promijeniti činjenicu da će ih stotinu sličnih, sa vještačkim grudima, usnama i mozgovima večeras prošetati Beogradom, Novim Sadom ili u malo manjem broju Banja Lukom. I to je isključivo njihov problem. Nije njih na takav način odgojio televizijski program. Trebale su biti odgojene mnogo prije rijalitija.
Razlog zbog kojeg sam se jutros dovoljno naljutila kako bih napisala ovaj tekst ne leži u tome što mi smetaju peticije za ukidanje ovakvog sadržaja na TV programu, već oni koji tvrde da nam to oblikuje omladinu, odgaja djecu, preoblikuje njihova razmišljanja.
Evo na primjer kada je počeo prvi rijaliti na jednoj hrvatskoj televiziji ja sam ga gledala. Bilo mi je interesantno. Da li sam zbog toga poželjela da i ja budem rijalitizvijezda – ne? Da li sam promijenila svoje životne navike – i dalje ne?! Da li sam poželjela da ugradim silikone, ljubakam se i vodim ljubav pred kamerama – odgovor bi i dalje bio ne?! Zašto? Zato što su me odgojili moji roditelji, a ne televizija.
Mi smo na televiziji gledali Branka Kockicu, Minju Subotu i Ljubivoja Ršumovića, a današnja djeca gledaju izopačene i operisane tete i neke agresivne tipove, ukazuje jedna fotografija koju vidjeh na društvenoj mreži. E pa ja sad postavljam pitanje kako ti koji su gledali Kockicu svojoj djeci dozvoljavaju da gledaju takve sadržaje na televiziji? I pitam se kako su tako ispravno odgojena djeca mogla da postano tako neodgojeni odrasli? Kako ti koji su odrastali uz čika Ljubivoja ne znaju svojoj djeci da skrenu pažnju da je kulturno i ljubazno da se starijoj osobi kaže dobar dan u prolazu. Da se sa starijima ne raspravlja. Da dijete od 8 godina nema šta da traži samo ispred zgrade u 22h.
Ja to gledam svaki dan i mnogo više mi smeta od rijalitija! Ne mogu da isključim jer je svuda oko mene!
Pa se eto pitam kako ti koji su gledali čika Minju danas svoje dijete uče tekstove pjesama zvijezda turbo folka, kojih danas ima toliko da ne mogu ni imena da im popamtim. Nemam ništa protiv takve vrste muzike samo mislim da nije primjereno da dijete konstatuje da su „kod njega njene gaćice“ i sl.
Ti isti koji su živjeli u „vrijeme Jugoslavije, bili pioniri, imali jedan kanal i srećno djetinjstvo“ danas svoju djecu oblače u tigraste helanke i uče ih kako da poziraju za facebook i instagram.
Presvlače tu djecu u deset različitih kupaćih kostima, koji se slažu sa dezenom stolica u kafiću kako bi napravili adekvatne fotografije sa godišnjeg odmora.
Biraju kolače na osnovu boje fila koji se slaže sa trakicom za kosu djevojčice od osam godina jer će to biti dekorativno na društvenim mrežama!
Meni to smeta! Smeta mi što što se odgovornost sa roditelja prebacuje na škole, televiziju, internet! Što nemamo petlje da priznamo da je problem u ljudima. Da vi ne radite dobar posao. Da se djeca odgajaju da budu bahata i razmažena. Da su naučena da će sa arogancijom i nasiljem dobiti ono što žele. Da je vaspitanje i kulturno ponašanje nepoželjna karakteristika neke ličnosti. Klasifikuje vas kao slabića.
To meni smeta.
I, kome da pišem peticiju protiv toga? Na koje dugme da ovu stvarnost oko sebe prebacim na neki drugi kanal?
