“Ne radite ništa što ja ne bih uradila!”, dovikuje naša 11-godišnja kćerka iz svoje sobe prekoputa, takođe se toliko smije da ne može ni da izgovori riječi. I ja se smijem.
To je bila jedna uobičajena nedjeljna noć tokom pandemijskog karantina, a moj muž i ja ćemo imati seks.
Djeca bi inače bila u svojim krevetima u ovo vrijeme, ali tih dana to nije išlo baš tako, radije su ostajali budni do kasno u noć razgovarajući jedno sa drugim ili čitajući dok se ne dogovorimo da im dozvolimo spavaju na našem podu.
I pošto se školuju od kuće i nismo ih htjeli uključivati u sportske i društvene aktivnosti (u proteklih devet mjeseci), oni su… uvijek tu.
Volim ih, ali… ovo je mnogo više vremena provedeno sa porodicom nego što sam navikla. Djeca su prije imala fudbalske treninge, vannastavne aktivnosti, časove klavira i druge aktivnosti. Moj muž i ja smo povremeno izlazili na večeru bez njih. Privilegovani smo što imamo ovo porodično vrijeme i privilegovani smo što možemo uživati u njemu, ali naša mala gradska kuća ne dozvoljava puno “vremena za odrasle”.
Prije pandemije, radije sam imala seks sa svojim mužem kada su djeca bila van kuće. To ne znači da je to bio jedini put kad smo imali seks, ali to je bio jedini put kada sam mogla da se opustim dovoljno da zaista uživam. Kada su djeca bila kod prijatelja ili u školi, osjećala sam se kao da možemo da odvojimo više vremena.
Da uživamo u društvu jedno drugog. Da uživamo u onom raskošnom sjaju poslije seksa. Ti trenuci su me uvijek podsjećali na naš mali stan i dane koje smo tamo proveli nakon što smo se prvi put uselili zajedno. Imali bismo seks, odspavali i ponovo se seksali (ili možda samo dugo odspavali, a zatim naručili nešto): Volim svoju djecu, ali mi nedostaju ti dani.
Posljednjih 11 godina moj muž je imao razumijevanja, ali je bio pomalo frustriran mojom averzijom prema seksu dok su djeca kući. Nisam mogla da objasnim zašto sam se toliko plašila da će nam ući u sobi ili da će nas prekinuti na neki drugi način, na primjer da pokucaju na vrata ili da nas dozivaju.
Nemam nikakve traumatične uspomene da sam ušetala u sobu svojim roditeljima, osim ako ih nisam duboko zakopala da ih se ne mogu sjetiti. A moj muž i ja imamo vrata koja se mogu zaključati, nešto što moji roditelji nikad nisu imali.
Moj muž i ja smo davno odlučili da imamo domaćinstvo koje na pozitivan način govori o seksu. Ili, bolje rečeno, rekla sam mu da ćemo imati seks-pozitivno domaćinstvo i onda sam mu objasnila šta to znači.
Naša djeca će od nas dobiti informacije o seksu, a to će uključivati razgovore o emocijama povezanim sa intimnošću. Htjeli smo da razgovaramo o stvarima otvoreno i iskreno. Htjeli smo da koristimo odgovarajuće anatomske termine i da vodimo razvojno odgovarajuće razgovore i da ih prožmemo našim vrijednostima, a ne represivnim društvenim normama.
Ali pošto nisam odrasla u takvom domaćinstvu, osjećala sam se kao da izmišljam stvari u hodu. Da bude jasno, možete pročitati sve knjige. Možete pratiti sve blogove. Pa ipak, možete biti uhvaćeni nespremni kada vaša kćerka pročita negdje o oralnom seksu u knjizi i pita: “Da li vas dvoje to radite?”.
Da, znamo da ne moramo da odgovaramo na sva pitanja naše djece. Znam da je ono što radimo privatno i da imamo pravo na privatnost, ali isto tako, seks nije loš, odvratan ili sramotan, pa ako im govorimo koje TV emisije gledamo iza zatvorenih vrata, zašto im ne bismo rekli druge stvari koje radimo kada su nam vrata zatvorena? Ne eskplicitno, ali generalno, na način koji smatramo razvojno odgovarajućim.
Jednog dana, prije pandemije, dok sam bila na poslu, moj muž je upravo to uradio. Postavljali su pitanja i on je na njih odgovarao. U početku su reagovali sa gađenjem, što nije iznenađujuće, ali su potom postavljali još pitanja. I on im je odgovorio. A onda su počeli da nas zadirkuju. Što je bilo čudno. Činilo mi se da osjećam još više nelagode zbog seksa kada su oni bili kod kuće. I vrlo brzo nakon toga, COVID-19 je udario, a oni su… uvijek bili kod kuće.
Nekoliko mjeseci nakon našeg samonametnunog karantina, nekoliko mjeseci u kojima sam se osjećala kao da svaki put moram da se sakrivam kad imam seks sa mužem, kao da imam 16 godina i radiš nešto pogrešno – odlučila sam da kažem djeci tačno kada imamo seks. Jednostavno to više nisam mogla da sakrijem. Previše je ličilo na laž, i iako znam da nismo bili obavezni da im kažemo, nismo imali dobar razlog da to ne učinimo.
“Ako zatvorim vrata i upalim ventilator u hodniku, molim vas, ostavite nas na miru”, rekla sam. “Imamo seks.” Zakikotali su se. A onda su nas ostavili na miru.
Naš seks je tada postao manje povezan sa onim šta sve treba da uradimo ako želimo da imamo seks, a da nas ne prekinu, a više fokusiran na povezanost, kao što je to bilo prije svih onih godina u našem prvom malom stanu.
Ako želimo da gledamo seriju goli nakon seksa, to radimo. Ako želimo da razgovaramo sat vremena prije nego što se skinemo, hoćemo. Naše zajedničko vrijeme provodimo povezani, a kom paru ne treba više toga, posebno u ovim stresnim vremenima?
Ako smo se već morali odreći odraslih zajednički večera u restoranima i drugih događaja, barem ćemo imati dobar seks. A da bih imala dobar seks, morala sam da budem transparentna u vezi sa tim. To možda nije svačiji izbor, ali je ono što je dobro funkcionisalo za našu porodicu.
Nadam se da će ovo takođe imati pozitivan efekat na to kako naša djeca pristupaju seksu kako budu starija. Godinama smo razgovarali sa njima o saglasnosti. Mi to modelujemo za njih i sa njima. Razgovarali smo sa njima o anatomiji, o zaštiti i prevenciji bolesti. Razgovarali smo sa njima o osjećanjima i intimnosti, i zašto bi ljudi željeli da imaju seks čak i ako ne “pokušavaju da naprave bebu”.
Hoće li neki roditelji osuđivati naše izbore? Definitivno. Da li je naš pristup pravi pristup za druge porodice? Možda. Da li je ovaj pristup pravi za našu porodicu?
Nadam se da je tako jer zaista iskreno vjerujem da je otvorenost i iskrenost prema našoj djeci bila korisna za nas kao roditelje, biće od koristi za njih kao mlade ljude i ima koristi za našu porodičnu jedinicu u cjelini.
