MOJ otac uvijek je govorio da si sam i napušten jedino ako nemaš s kime provesti Badnjak. Vjerujući u to, do sada sam svake godine na svojoj Facebook stranici organizirala svojevrsnu akciju i dopisivala se s ljudima koji su bili sami ili usamljeni te večeri.
Sutra je katolički Badnjak i napravit ću isto.
Javljaju mi se deseci usamljenih ljudi. Neki mi kažu da ih smaraju tržni centri u kojima sretni ljudi kupuju poklone svojim sretnim prijateljima, sretnoj djeci i sretnim radnim kolegama.
Neki su na Badnjak potpuno sami, u bolnici. Neki su ostavljeni i napušteni, baš pred taj Badnjak, kada te u drugi plan stavljaju svi koji imaju svoj prvi plan.
Ovo su neke poruke koje sam dobila.
„On je večeras u kafani, a ja sam sama kod kuće. Osjećaj da muž bježi od tebe je nastrašniji na svijetu. Nije otišao drugoj. Toliko me ne voli da odlazi svaku večer da bude sam, toliko me ne voli da mu ne treba druga da bi otišao“.
„Sam sam u Njemačkoj i plačem. Moji kod kuće misle da treba biti zadovoljan ako si živ i zdrav.“
„Ležim u bolnici. Potpuno sama i čujem negdje u daljini medicinske sestre kako hihoću. U sobu mi nitko nije ušao satima,a telefon nije zvonio cijeli dan“.
Najbolnije je to što su najusamljeniji oni najvrijedniji. Oni koji nisu zaslužili biti sami i usamljeni.
Možda ne vidimo, ali među nama postoje ljudi osjetljivih duša o kojima uopće ne razmišljamo dok kupujemo sretne darove sretnim prijateljima. Ili se sretno svađamo s ukućanima oko božićne jelke. Ili salate.
Naizgled zdravi ljudi bolnih duša koje najviše bole baš kada se dućani zatvore na Badnjak i više nemaju kamo pobjeći od sebe.
Postoje ljudi potpuno sami ili usamljeni u gomili ljudi, ljudi koji su svima drugi ili treći plan. Oni kojih je sramota samoće. Oni čiju bol nitko na svijetu ne razumije, oni čiju bol podcjenjuju.
Možda u životu nije uvijek najvažnije biti živ i zdrav. Postoje ljudi koji bi za malo sreće dali i jedno i drugo. Možda je biti voljen i biti prvi plan ponekad bitnije. Od toga se može i ozdraviti.
