“Je l’ se stvarno sprda sa mnom?”
“Pa evo, pogledaj sama, kako se tebi čini?”
Osjećam žaoku u želucu.
Ma nemoguće, čujem se kako izgovaram, to je neka greška. Zašto bi iko, ikada, mene sprdao. I sa kojim razlogom, pobogu? Zar mene svi ne vole, samo radim svoj posao, živim svoj život, ne diram nikoga.
Utroba zavrće jače.
“Mislim, ne smeta mi, smiješno mi je”, pravdam se.
Nije istina da te ne dotiče, koga bolan, lažeš, slušam glas iz stomaka.
“Hajde, moram na trening, čujemo se kasnije.”
Jurim, dok mi se glava pretvara u balon. Misli se razletile kao helijum, guše, popunjavaju, šire prostor između ušiju i ne daju mira. Stomak zadaje zadnji udarac. Čujem zvuk pucanja mojih ružičastih naočala.
Kako je moguće da neko uperi prstom u tebe, jako i hrabro, a ni ne zna te? Kako je moguće da su i ostali u stanju uperiti prstom, a ni ne znaju te.
Počinjem pričati na glas dok vozim.
Mislim da, u stvari, počinjem da galamim.
Kako je moguće da svi ti prsti nisu u stanju da se sjete da je i u njih neko, nekada, upirao isti prst? Kako je moguće da su zaboravili kako su se osjećali tada i kako je moguće da ih je zaobišla ova žaoka u pupku koja boli do koske?
I zašto uopšte upiremo prste u nekoga? Kako smo došli do toga da nam nikada ništa nije dovoljno dobro, niko dovoljno pošten, mislimo da svakog znamo, površno ocjenjujemo i da nam je skoro svako predmet sprdnje?
Nije mi dugo trebalo, jer dok mijenjam brzine, sjetih se.
Pa mi smo narod hejtera.
Ne znam da li je od decenijskih patnji i sranja koja smo doživljavali, do otpadnih voda koje tvrdimo da pijemo ili do neba koje nije nikada dovoljno plavo da prodišemo, ali mi ne znamo da se radujemo drugom čovjeku. Ne mislim o radovanju oko nekog sega mega giga uspjeha, već radovanju čisto onako, što je neko čovjek.
Ne znaš ga, ali čovjek je, jebiga.
Živi neki svoj život, radi neke dobre stvari, trudi se, ne krade, ima svoje uspone i padove, skoro identične kao tvoje, ne laže, ne ubija, ubaci marku za sirotinju, nahrani pse. Čovjeku koji ne smeta nikom, ima svoje prijatelje, svoj đir i nešto pokušava uraditi u mjestu za koje mu svi govore da je žabokrečina. Ili naprosto živi najbolje što može. Ne krivi okolnosti. Ne čeka da se nešto desi već se on ili ona dešavaju Kosmosu.
Ali ne, to nije dovoljno, to nije normalno. Nešto tom čovjeku fali. Budala je.
I ta meta nije vrijedna ničega osim podsmijeha i pokazivanja prstom. Ismijavanja. Nema razumijevanja, ne može se živjeti život kako ti hoćeš, ne brate, to je zabranjeno. Trebaš imati pseudonim da bi uopšte živio slobodno. Tarimo svakog dok ne kapitulira, ukratko. A to nekada zna biti baš surovo, direktno, ogavno.
Mi smo najpametniji, najbolji, najsavršeniji i najbrži u etiketiranju i podsmijehu bilo kojeg iskoraka ili različitosti. Ne podržavamo uspjehe, nema šanse da damo krila jednom od nas da poleti. Onako iskreno od srca. Nema teorije.
Ako ja ne smijem ili ne želim da letim, što će koji klinac on, glavna je ovdje parola.
Želudac mi se zavrne samo kada se sjetim i one poznate esencije kod nas, ovdje.
“Neka komšiji crkne krava.”
Ne trebam, vala, ni riječ više napisati. Duboko je ovo ljudi, preduboko u mentalitetu, utisnuto u genima i ukorijenjeno u umu. Vrišti taj osjećaj nadmoći, veličine i zadovoljstva kada neko otrese o pod. Jer, drago je nama i kada čovjek padne, ne biste vjerovali. Mi još pljunemo da taj pad zapečatimo.
“Šta bolan ona umišlja da je?” Već mi u ušima bruji poznata rečenica naroda sa Balkana.
Mada, pravo je pitanje, šta umišljaju svi ti koji sude, da su… Bogovi?
Dok stižem na odredište, čujem kako moje ružičaste naočale otresaju o pod. Ja stvarno i iskreno vjerujem da smo svi dobri, šta je sad ovo, koji klinac, Kosmose?
Krećem trening i u narednih četrdeset pet minuta puštam sve svoje energije da se raspu. Sakupljam zadnji atom snage, zanemarujem tupu stranu stomaka, nabacujem osmijeh i dajem. Sebe, srce, sve te ružičaste emocije koje su sada pomahnitale negdje u mom biću. Tamo, ovamo, gore, dole, sve dok radim, imam osjećaj da se bore sa ovim drugim, mučnim emocijama od kojih smo isto sastavljeni.
Bore se roze, sa nekom mojom tugom i razočarenjem.
“Zašto smo takvi? Zašto nismo bolji?”, roje se misli.
Guši me oboje, ali nastavljam izbacivati svaki pokret, vježbu, šalu, kap znoja. Sebe dajem ženama, došle su tu da se rasterete. I tako sa svakim taktom, u toj mojoj borbi, polako uspijevam. Smiju se, opuštaju, primaju, liječe se u tim trenucima relaksacije od svakodnevnice. Liječim se i ja. I dok se sve dešava, iznutra osjećam kako se vodi zadnja bitka, ona koja će presuditi.
Da li sa poda dižem ružičaste naočale ili ih do kraja gazim nemirnim nogama?
Udaram jače iz srca, povlačim iz pete svu onu suštinu, najveći osmijeh, najsmješniju šalu, najuzvišenu energiju što ljubav se zove i dajem za kraj.
Fuck!
Na kraju smo treninga, sreća zavibrira, osmijesi se šire, padaju zagrljaji. Još jedan sjajan ljudski susret.
Kako je ovo dobro, ha!
Osjećam olakšanje, jer kliknulo mi u međuvremenu. I još jednom sam sebi potvrdila.
Kosmos će vas hiljadu puta iskušavati da vidi kakav ste čovjek i za šta ste u stanju.
Da volite ili mrzite. Da praštate ili sijete. Potičete ili rušite.
I svaki put ćete ili pasti ili proći dalje.
Nakupiti još karme.
Jer, može svako od nas, uvijek, da baci hejt nazad. Možemo mrziti sve i svakog. Možemo upirati prstom, možemo sipati sve svoje nesigurnosti i strahove naokolo. Možemo se podsmijavati javno ili tajno, potpuno nebitno, kako bi hranili ego. Ego pun sopstvenih strahova i ko zna kojih nedostataka.
Mislim, mogu se i ja sprdati uokolo. Mogu se i ja smijati onima koji su uspjeli, mogu i ogovarati sve one koji ne mare šta drugi misle o njima i žive svoj život. Mogu i ja biti ljuta što se neki rode sa debljim imovinskim računom, a ja još uvijek podstanar. Mogu ja to sve.
Ali neću.
Jer nije poenta zgaziti čovjeka, nije poenta ismijavati ga i hraniti svoj ego. Poenta je podići dušu da zasija, poenta je dati podršku kada nije ni očekivao. Svrha života je da sa svakom riječi, sa svakim vašim postupkom, neko postane bolja osoba. Nije bitno kakva je bila i kakva je sada, bitno je da je oplemenite. Da postane ljepša, jača, sitija, srećnija, magičnija, hrabrija, uspješnija i voljenija.
Poenta Kosmosa je, hejteri, dati ljubav.
Jer ljubav pripada onome koji DAJE, a ne onome koji je PRIMA.
I još nešto da vam kažem za kraj.
Hejt ne dotiče onog kojeg mrzite.
Već tiho truje ONOG koji hejta.
P.S. Prije nego uperite prstom u bilo koga, potrudite se da sjednete oči u oči sa tim čovjekom. Vidjećete, njegov broj cipela savršeno odgovara vašim stopalima.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
