Ne ide.
Buljim u tastaturu već pola sata.
“Kako si BAŠ sada blokirala kada treba da napišeš možda svoj najbolji tekst”, čujem se.
Imam osjećaj da prebacujem sebi jer uvijek to nesvjesno radimo. To je ono naučeno, nikad nismo dovoljno dobri, pametni i vrijedni. Glupost čista.
“Vrhunac godine, dan pred apokalipsu i ponovno rađanje super Nove Godine, a ti, gospođice, stala”, rondam sama sebi i dalje. Svi koji te čitaju sad garant očekuju tvoje remek djelo, da zasija nešto kapitalno što će iz ljudi izvući najbolje za godinu koja dolazi. Neka poruka, nešto što će probuditi srce i umiriti dušu.
“Sanda, ti si žena Nada. Dali su ti ime koje nisi tražila. Hrabrost si i ne možeš ih sada iznevjeriti”, viče i dalje neko u pozadini.
“Utripala si sve”, bacam bombe sa druge strane.
Možda i jesam, ali sada nema povratka. Odgovornost je sve ovo, stišću se blokirani prsti.
Hajde, samo da se umirim malo, da udahnem koji put, čuću sebe. Tako nastaju svi moji tekstovi. Zatvorim oči i slušam biće. Ono što je u meni samo izađe, ispiše se na ovim stranicama i dođe do vas.
Ućutah. Umirih se.
I čujem.
“Otkud ti?”
“‘Ej, pa došao sam na par dana”, odgovara u pisanoj poruci.
“A, pa trebao si mi reći da dolaziš, da se bolje organizujem, imam tekst pisati večeras.”
“Ma nisam htio, htio sam te iznenaditi” piše uz smajli.
I ja bih trebala da sam srećna, da vratim taj smajli nazad, ali ne, nisam.
Želudac mi se okrenuo.
Na momenat um ne zna zašto, ali iznutra pupak, u kojem je sva moja intuicija, već zna. Majstor Pupak potvrdio još jednom da je majstor. Nepogrešivi kompas.
Iznenađenje, odzvanja mi u ušima.
Bože, koliko ih sanjam u životu toliko se prepadnem i kada se dese, ja bih se zavukla u mišiju rupu. Ne znam šta bih s njima. Spadam u one što nikada ne kažu šta treba, uvijek je to nespretno “hvala”, ili standardno “niste trebali”, “pa što ste to radili”, bla, bla.
Ili se po starom dobrom balkanskom običaju počnem još i izvinjavati što se nisam uspjela iznenaditi više, pa ubrzam da vratim iznenađenje tri puta jače, veće i bolje. I tako cijeli život, ostanemo u osjećaju kako smo dužni nekom nešto.
Ono malo izenađenja što nam život spremi mi preletimo kao da prelijećemo preko jabuka, jaja i kruha koje biramo za ručak.
Čini mi se da tome posvetim više pažnje, nego sebi u centru tuđe pažnje.
A kvragu!
Pa sva ova 2016. godina je bila jedno veliko iznenađenje, Sanda, prihvati to napokon.
U stvari kada bolje razmislim, posljednjih par godina sve me iznenadilo toliko da stvarno nisam znala šta ću sa svim tim oko sebe. Priznajem, gušila sam se nebrojeno, ponekad mi se činilo da ću flipnuti kako su se stvari brzo dešavale i smjenjivale.
Izenadio me novi posao. Pa drugi novi posao. Moje prijateljice, novi ljudi u mom životu koji su tako lako i tako prirodno ušetali. Iznenadio me razlaz kojeg smo oboje željeli, pa udes. Iznenadila me i Kundalini joga iako sam na prvu osjetila da sam se vratila kući. Iznenadilo me pisanje i neka moja hrabrost. Iznenadili ste me vi i vaša količina reakcija. I dobre i one manje dobre reakcije, sve me iznenadilo.
Iznenadili me ljudi, čovječe.
Iznenadili su me svi ovi darovi koje sam dobila od Boga i upravo mi sinu – ja u stvari cijelo vrijeme nisam znala šta ću od tolike sreće i ljubavi. Nisam ja ništa planirala, htjedoh samo ostati normalna, biti u kalupu i prehodati poluzatvorenih očiju svoj život. Kao svi oko mene i kao svi prije mene.
Ali, Univerzum je imao druge planove.
Imao plan da me iznenadi.
Nismo mi navikli na veliku sreću, nekad pisah o tome.
Urezalo se nama duboko u meso i kosti, da kada je dobro i kada nas vole – nešto nije dobro, to je NEPIRODNO stanje. Pa počne da te žulja, da to češeš, pa mlatiš rukama da sve što prije prestane. Da ne privlačiš pažnju, ne izazivaš đav'la. Kao da ima neko pravilo davno napisano u kom se veli da se trebaš riještiti dobra i blagodeti što prije, inače eto neke nesreće.
Eto smaka svijeta da te kazni za još jedno parče pite. Za onih pet minuta što si produžio spavati, jer ti se spavalo. Što si primio zagrljaj, a nije napisano da se grli. Kazniće te jer si pomogao nekom. U slast pojeo bijelu stranu eurokrema.
Eto Babaroge da te opauči i da te nauči.
Tek sada vidim da neko nije dobro prepisao “Knjigu Života” u toj resavskoj školi. I zbog toga mnogi od nas ne znaju reći “hvala” kada nas život iznenadi dobrim. Uključujući i mene do ovog momenta.
“Bože, toliko ima ljudi oko tebe, Sanda, koji te vole, a ti ne znaš šta ćeš s tim. Znam da ćeš tu ljubav u sebi, u tom jednom cijelom Kosmosu koji postoji unutar tebe, izručiti na sve što diše i hoda. Ali, dušo moja, hajde nauči više da na to isto mjesto uliješ malo ljubavi za sebe”, šapuće neko u meni.
U stvari, vrijeme je da napokon ispljuneš ono što viče u stomaku. U ovom momentu sve je dobro, prihvati to. Uvijek je i bilo dobro, sjeti se. Uzmi ta iznenađenja više.
Skupi svoje darove u najvećoj zahvalnosti.
Smiješ biti sretna. Smiješ biti voljena. Smiješ biti blagoslovena svaki dan i svaki sat ovog prekratkog života. Smiješ biti nesavršeno savršena. Smiješ nekada i ostati bez teksta. Ponekad i ne napisati kapitalno djelo. Pojesti crnu stranu eurokrema. To si i dalje ti, nemoj nikad da sumnjaš.
Iznenadio te tvoj Kosmos, Sanda.
Dao ti je potpuno neku novu vizuru i udahnuo neki novi život. Raduj se svim iznenađenjima prošlosti i svim onim koja su ispred tebe.
Iako svi zure, ti namigni i nasmij se.
Jer… Upravo si napisla još jednu godinu svog života.
Iako si mislila da nećeš moći, napisala si tekst i iznenadila samu SEBE.
🙂
P.S. Recite DA svim darovima koji vam stižu. Imate pravo na to. Imate pravo biti SREĆNI.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.