Meri Ening rođena je 1799. godine u malom engleskom gradiću, pod imenom Lajm Redžis. Njena porodica je bila veoma siromašna pa je ona, kako bi zaradila, pomagala ocu u skupljanju fosila, koje su prodavali bogatim turistima. To je bio opasan posao, jer su litice bile visoke, a ispod se prostirao veliki okean. Uprkos tome jedanaestogodišnja Meri preuzela je očev posao na sebe kada je on umro.
Kada niko nije čuo za dinosauruse i kada su mislili da je nemoguće da je ijedna vrsta ranije izumrla, Meri je pomogla u tome da ih uvjeri u suprotno i njena su se otkrića desila veoma rano. Kada je imala dvanaest godina otkrila je prvi kompletan skeleton Ichthyosaurs ikada pronađen. Nakon toga otkrila je dva skeletona vrste koja je znana pod imenom Plesiosaurus. Ovi fosili su bili nešto što javnost do tada nije vidjela, zato je uspjela u svojoj namjeri da uvjeri ljude kako je postojala vrsta koja je izumrla.
Ona je takođe otkrila prvi pterosaur skeleton izvan Njemačke i mnoge različite vrste antičkih fosilizovanih riba. Pomogla je pri otkriću misterioznog kamenja, pod imenom bezoars, koja su zapravo bila fosilizovani izmet dinosaurusa. Proučavajući dinosaurusov izmet došla je do veoma važnih podataka o njihovom životu. Ono što je međutim zanimljivo jeste kako su ljudi prve fosile zvali zmajevi zubi.
Uprkos svim naučnim dostignućima, nije joj bilo dozvoljeno da objavljuje svoje radove, zato što je bila žena. Doktori i geolozi su poštovali njene ideje i koristili njene pronalaske u svojim radovima. Njeno ime je bilo uređeno, odnosno spominjano kao pseudonim ili se uopšte nije spominjalo. Uprkos tome što je to bilo nefer, bilo je nečuveno da jedna žena uopšte radi na takvim stvarima tada i da joj je uopšte dozvoljeno da se druži sa obrazovanim muškarcima.
Njena otkrića omogućila su svijetu da vidi fosile na drugačiji način, a ne samo kao čudne ostatke iz prošlosti, a ujedno ih je i upoznala sa godinama reptila.
Postoji mit o tome kako je njena genijalnost posljedica udara groma kada je bila dijete. Kada je imala petnaest mjeseci, njena komšinica Elizabet Heskings stajala je u dvorištu sa druge dvije žene i čuvala je. Stajale su ispod drveta jer je počela padati kiša, a onda je grom udario u drvo i sve tri žene su poginule na licu mjesta. Malena Eni je čudom preživjela, a njen život se promijenio, jer je postala znatiželjnija, otpornija i inteligentnija od tog dana. Njen pas Trej pratio je na njenim potragama, a u jednoj od njih je i poginuo. Njen život je bio inspiracija za mnoge fikcijske priče. A ujedno i za dokumentarne filmove, koji su snimljeni o njenom životu.
Njeno obrazovanje je bilo izuzetno ograničeno, jer je kao jedno od desetoro djece u porodici imala mogućnost samo da pohađa nedeljnu školu, gdje je naučila pisati i čitati. A onda je potaknuta na razmišljanje tekstom koji je objavio pastor Džejms Viton. U tom eseju on je spomenuo kako smatra da je Bog stvorio svijet šestog dana i kako postoji neopisiva potreba za istraživanjem geologije.
Jedan od najvećih i najboljih kupaca i kolekcionara reptila bio je Liutenant Kolonel Birč, koji je kupovao većinu fosila od njih. Kada je shvatio koliko je porodica siromašna, jer su željeli rasprodati svoj namještaj kako bi imali šta jesti, odlučio je da pokrene aukciju i tu izloži sve eksponate koje je kupio od njih. Aukcija je održana u Londonu 1820. godine i zarađeno je 400 funti, što je ekvivalentno današnjih 26000 funti. Nije poznato koliko je otišlo samoj porodici, ali uspjeli su za tri dana izgraditi svoj život ponovo i postati prepoznatljivi zbog svog rada.
Sa dvadeset i sedam godina zaradila je dovoljno da otvori svoju radnju fosilnih ostataka, zbog čega je dospjela i u lokalne novine. Umrla je od raka dojke u četrdeset i sedmoj godini. Posljednjih godina života nije imala snage da se posvećuje istraživanjima kao ranije.
Nakon njene smrti Henri de la Beš, predsjednik geološkog društva, napisao je tekst u njenu čast, što je bio istorijski iskorak, jer se ranije nikada nije odavala počast ženama, sve do tog dana. U njemu je istaknuo zašto je značajna i šta je njen rad donio čovječanstvu. Čarl Dikens napisao je članak o njenom životu 1865. godine govoreći o svim preprekama na koje je naišla, naročito na skepticizam njenih sugrađana. Završio je članak sa:
Ona se izborila da se njeno ime čuje i zaslužila je status pobjednice.
Njen život je bio inspiracija mnogima za različite oblike stvaralaštva i umjetnosti. BBC je na svojoj stranici osmislio i igru koja se zove: “Pomozite Meri da pronađe ostatke fosila”. Možete je i vi zaigrati na linku u odjeljku “Games”. Ujedno možete i provjeriti svoje znanje o njoj.
Ženi koja je promijenila svijet i omogućila nam znanje, čak i ako iza njega nije smio stajati njen potpis.
