“Fragmenti vremena” je izložba koja vas vraća u djetinjstvo, u bezbrižne dane ljetovanja sa porodicom i trenutke spokoja, ali i straha od nemirnog mora.
Izložba je to koja vas vuče u dubine, gdje vas u slikama svojih talasa uznemiruje, ali i koja vam daje pogled u visine sve do nebeskih plavetnila i fragmenata u obliku rasparčanih statua.
To je izložba koja male crno bijele fotografije pretvara u vaše unutrašnje sjećanje sa akcentom na vama drage i srećne trenutke. U saradnji sa Kulturnim centrom Beograda, umjetnica Marija Dragojlović realizovala je ovu izložbu osmog septembra u Muzeju savremene umjetnosti.
Jednostavnost vas može odvesti u komplikovane smjerove, probuditi zaboravljene emocije i pokloniti vam noć za pamćenje. U jednom dijelu muzeja izloženi originali, male crno bijele fotografije, a u ostatku muzeja ogromne dijaprojekcije ovog unutrašnjeg svijeta umjetnice. Navodi vas da i vi razmislite o svojim uspomenama i fragmentima vremena koji su ostali negdje u prošlosti.
Čudno je kako male stvari, naizgled jednostavne, obične i svakodnevne dobiju grandiozno veliki značaj. Kako niz fotografija broda na pučini koji nestaje daje tako malo, a govori tako mnogo. Ostali smo na obali i gledali svoje uspomene kako plove nemirnim morem. Crno bijele fotografije, sa pečatom boja. Na svakoj je izraženo nešto drugačije. Crvene štikle, karmin, dijelovi kupaćih kostima. Razigranost ljetnog odmora sa roditeljima na plaži. Djetinjstvo i bezbrižnost ostali na obali mora. A brod sa uspomenama otplovio davno.
Sa druge strane potpuno jasne, nostalgične i tamne fotografije zalazaka sunca, sumraka i nade, spokoja. Siluete ljudi koji su ostali u tami nadolazeće noći, čekajući na neko novo sunce svoga života. Fragmenti vremena. Uspomene rasparčane po unutrašnjosti muzeja, a zapravo rasparčane unutar nas samih. Svako se mogao slomiti u dijelove, ali i te dijelove skupiti, jer oni su u našim životima, baš poput i ovih fotografija mnogo veći nego u stvarnosti. Naše oči povećavaju rezoluciju.
Spokoj i nemir isprepleteni u jednoj izložbi. Čežnja da se objedine sve emocije prošlosti na jedno mjesto i da im se da pečat. U boji. Djetinjstvo, sa jarkim bojama, veselim licima i dugim pletenicama. A onda siluete odraslog života, sa velikim dijelovima nebeskog plavetnila i mora. Ostala je samo tendencija da se u budućnosti nekim novim fragmentima popune prazna mjesta. Ipak, svako mjesto je imalo tačno određenu figuru, koju zamijeniti ne može nešto novo. Vrijednost crno bijelih fotografija naše prošlosti ostaje nazamjenjiva bojom. Ma koliko ona jaka bila.
Nostalgija za djetinjstvom ostaje u sjeni novih dešavanja, ali ova izložba je pronašla svoj put do tih skrivenih mjesta u našoj duši i otkrila nam čari sjećanja. Uspomene u bojama zaista mogu oživjeti veće i šarenije nego što su u originalu bile. Ono što mi čuvamo iz djetinjstva nije ništa nego naš fragment vremena, koji smo obojili bojama koje nama radost znače. A nekima tugu.
