U tišini noćne sete, negde u daljini, nakon guste šume i one velike planine, u dolini Zmijanja, ležim na travi.
Treba umeti voleti more. Treba na more ići sa ljudima koji ga istinski vole.
Dan kao i više – manje svaki drugi. Posao, kuća, djeca, prijatelji, knjiga, kuhanje…
Ocu.
Pomalo daleku, pomalo izbledelu, kao stare novine…
Razmišljam nešto danas kako bih volela da malo skoknem unazad, do one večeri, početak 2000. bio, kada sam dobila prvi mobilni telefon, polovni simens sa narandžastim ekranom, veličine dve spojene plazme sa gumenim tipkama, pa da se onako usplahirena kao leptir pentram na tribine obližnjeg košarkaškog terena da uhvatim signal visoko dignute ruke.
Dragi djede,
evo zima će. Mjesec čarolije je stigao.
Bila je srijeda i teškim korakom sam se vukla na posao nakon što me tog jutra jedva probudio alarm. Razmišljala sam o svemu što moram završiti.
Klikćemo li mi često u životu? Umemo li da sačuvamo trenutak?
U moru burgera, pizza, umaka, začina, mozarelle i gorgonzole, probudila sam se jednog jutra silno želeći pasulj.
