Ona je već četiri godine samo baba. Baba mojoj djeci, i od tog dana kad se moje prvo dijete rodilo, njena je titula, kao i svih nas, bespovratno otišla u svoju jedinu svrhu – bivanja nečega djetetu. Tako je moja mama sada baba, tata deda, muž tata, a ja sam svima njima: mama!
I jedina mama koja je meni ostala sam takođe ja.
Ipak, svakome treba baš njegova lična mama, da te pazi i mrcvari i smara i kad više nisi u godinama u kojima bi iko trebalo da te pazi, već samo mrcvari i smara. Jer sad se paze samo ovi mali.
Ali poželim da sam opet ja malena, taman toliko da se u odnosu na mene svi zovu.
Ujko i ujna i čiča i strina. I oni su sad samo nečiji babe i đedovi, sve su titule oduzela ta nova voljena djeca.
Uzela su i mene, mamificirala me i ne daju mi da budem i ja dijete. A nisam se dovoljno nabivala. Jer bilo je previše lijepo i zato je prebrzo i prošlo, to moje razmaženo doba. Kao da sam iz vrtića otišla ravno u starački dom. U međuvremenu prošlo nekoliko petominutnih kontrolnih radova, sezonskih sniženja cijena i to je to.
Imam više godina nego što mogu da podnesem, nema mi se toliko. Ne baš uvijek.
A i oni imaju više godina nego što smiju imati roditelji.
Ne znam kad su sa razgovora o godišnjem odmoru prešli na morbidni i ambiciozni običaj zidanja nadgrobnih spomenika sebi za života, i ljutim se na njih kao što su se oni ljutili na svoje stare, jer se svađaju što parcela nema lijep pogled i nikako da odaberu odgovarajuće slike jer se mama na svakoj previše smije.
To je za neke sijede, ćaknute ljude, zašto oni to pričaju, to nije za njih, za moju mamu i tatu? To je za babe i dede.
Oni čak tako ni ne izgledaju, moj je tata kao Minja Subota, ne mijenja se zadnjih dvadeset godina, i nije to ono što je čudno, nego što je prije dvadeset godina izgledao isto ovako, i ta konstanta doprinosi mojoj vremenskoj obmani.
Ni mama tu ne pomaže, jer dan danas priča jedno te isto, i kao kad sam imala sedam godina, svaku našu raspravu zaključi sa svojim jedinim argumentom – da je tri godine bila bibliotekar u marksističkom centru. Punto!
To je zaista zvučalo zastrašujuće sedmogodišnjoj meni, i trudim se, njoj za ljubav, i danas da strahopoštujem tu besmislicu, baš kao da je čujem prv-prvi put. Kao što se i rođendanskoj torti radujem kao da je prvi put i vidim i jedem, iako je, otkad znam za sebe, ona pravi uvijek sa istom čokoladnom kremom koja se kuva pola dana, a o tome priča narednih pet dana, i posipa mljevenim orasima, a one najljepše, neokrnjene, blistave polovice ostavlja za ukras. Nekad sam ih ja pomno birala, održavala izbor za mis orasa, ali to više ne radim.
Torta i tata, koji uvijek izgledaju isto, i mama, koja je uvijek jednako u pravu.
Ništa se nije promijenilo. Osim svega.
Nisam znala da ću si toliko nedostajati. Taj osjećaj da sam odozdo najmanja i prva po važnosti. A ne na ovoj međi, na sred srede između starih i preslabih da bi bili bilo šta drugo osim ćaknuti baba i deda, i najmanjih i preslabih da bi bilo šta osim beba, na tom najgorem mjestu, gdje te ljubav ni slučajno dokačiti ne može, jer nije lijepo ni dijete u sredini biti, a kamoli mater.
I nije mi se samo naziv promijenio, pa sam svima ono što sam djeci, nego sam i bolesna – njima. Kad se čudom razbolim – jer majke nikad nisu bolesne pa suprotno svakoj logici i polumrtve neometano obavljaju sve ono što i inače rade svaki dan – niko za mnom ne jauče. Svi zapomažu: ajoj jadna djeca!
A jadna ja, to ništa. U bolnici da završim, sama bih sebe obilazila.
Džaba, oni su ti koji su očajni jer sam ja bolesna, a ja još očajnija kad vidim koliko su prepadnuti da će za bilo šta ostati uskraćeni jer meni danas eto fali po’ glave, i u naletu bespomoćnosti, teatralno prijetim, kao moja baba 30 godina ranije: „Ja ne znam sta ćete vi kad ja umrem?!“.
Baba je, dakle, imala teoriju da oni što su stalno boležljivi i povazdan kukaju, žive sto godina, a ovi drugi (nekad ona, a sada ja) što nikad nisu bolesni i nikad ne kukaju, samo jedan dan heleknu. U prilog tome izmislila je i potom godinama nadograđivala priču, kako je od nekog tamo jetrvinog pašanca zeta komšija umir'o tries’ godina, žena ga mučenica tetošila u krevetu od jutra do sutra i naposlijetku se ona preselila na ahiret, a on poživio još 20 godina. Sve je to poslije, praktičnosti radi, sažela u slogan „žuti žutuju, crveni putuju“!
I ko šta radi ja se samo pozivam na svoju pokojnu babu i uzalud vičem po kući da sam ja crveni i šta će oni kad ja umrem.
I iako je to uvijek retoričko pitanje, oni nekako nađu za shodno da odgovore.
Mama se snebiva. To što se namjerno krsti lijevom rukom treba nedvosmisleno da ukaže na njenu rastrojenost jer za tri godine koliko je radila kao bibliotekar u marksističkom centru nikada nije čula ni pročitala da neko prijeti da će namjerno da umre. Osim njene pokojne matere, i eto mene, i što baš to na babu da povučem…
Tata, sa uvijek istom bojazni od komšija i kućnog reda: „Tiše ljudi k'o boga vas molim.“
I muž, sa svojom tiket logikom, iz iksa u keca: „A ja kad umrem?“
Nisam priželjkivala odgovor, ali ozbiljno se ljutim jer niko, ni na sekundu, nikada ne posveti pažnju toj pretpostavci, nego svako svoje mlati. I dođe mi na licu mjesta mrtva da padnem, samo da vide svoga Boga, ali moram veš iznijeti.
Ipak, tješi me istina, da me to infantilno/bapsko prenemaganje uhvati uvijek (uvijek i samo) kad sam bolesna – a srećom po nesmanjeni tovar obaveza i tuđih očekivanja – to je gotovo nikad, pa svjesno dopuštam sebi te luksuščiće. Nešto kao kraljevski pedikir.
A onda me u neka doba počne peći i grlo i nos i savjest, pa djecu ljubim i razmazujem i više nego obično, a oni, drage dobre mrve, odbijaju da se zaraze jer kao da znaju da ne smijemo biti bolesni istovremeno.
Jer ne možemo biti ni djeca istovremeno. Ja sam sada mama. Na sred srede između dragih dobrih mrva i ćaknutih baba, gdje me ljubav ni slučajno dokačiti ne može, a i kako bi te dokačilo, može te samo dokrajčiti, kad te sa svih strana toliko vole, mrcvare i smaraju.
I opet mi curi nos a ne da mi se ustati po maramicu, jer se beba taman lijepo ugnijezdila na mojim prsima i samo me tihim mjaukanjem podsjeća da mi neće dopustiti da sjedim još dugo, i taj me mili zvukić u kombinaciji sa Rhinostopom, uspavljuje.
Prene me zvuk otključavanja ulaznih vrata i nagli nalet elana me diže sa trosjeda, beba cikne od sreće, ja pretrčavam na fotelju koja se vidi odmah sa vrata,…
Ona će ući svaki čas sa sa supom i kompotom, i ja brišem nos rukavom i molim Boga da me vidjela.
