Djeca koja su odrastala sedamdesetih i osamdesetih godina imala su znatno više slobode nego današnje generacije. Roditelji su ih češće puštali da sami istražuju komšiluk, odlaze kod prijatelja ili provode sate napolju, bez potrebe da znaju svaki njihov korak.
Danas je situacija drugačija. Roditelji su mnogo više uključeni u svakodnevni život djece, a uz bezbjednosne rizike iz stvarnog svijeta pojavili su se i oni koji dolaze sa interneta i društvenih mreža. Zbog toga se od djece često očekuje da traže dozvolu za stvari koje su njihovim roditeljima bile sasvim uobičajene.
Odlazak kod druga ili drugarice
Nekada je bilo sasvim normalno da dijete samo ode do kuće druga ili drugarice i pita mogu li zajedno napolje. Roditelji uglavnom nisu morali unaprijed znati svaki detalj njihovog plana.
Djeca su se kretala po komšiluku, spontano se okupljala i provodila veliki dio dana van kuće. Roditelji su često poznavali druge porodice u kraju i imali osjećaj da se djeca kreću u relativno sigurnom okruženju.
Danas roditelji češće žele da znaju gdje dijete ide, sa kim će biti, koliko će ostati i kada se vraća kući.
Vožnja bicikla bez preciznog plana
Za mnoge koji su odrastali prije nekoliko decenija bicikl je bio jedan od glavnih načina da se stigne do prijatelja, igrališta ili prodavnice. Djeca bi sjela na bicikl i otišla, a da prethodno nisu morala roditeljima objašnjavati tačnu rutu kojom će se kretati.
Često bi cijelo društvo provodilo sate vozeći se po naselju, odlazeći iz jednog dijela kraja u drugi.
Paradoks je što roditelji koji su sami imali takvu slobodu danas često mnogo teže daju istu slobodu svojoj djeci. Saobraćaj, nepoznate osobe i druge moguće opasnosti čine im takve situacije znatno rizičnijim nego što su ih doživljavali kada su bili djeca.
Vrijeme provedeno bez roditelja
Nekada se podrazumijevalo da dijete dio dana provede samo ili u društvu vršnjaka, bez stalnog nadzora odraslih. To nije nužno značilo da roditelji nisu brinuli, već da je takav način odrastanja bio uobičajen.
Djeca su sama pronalazila način da ispune vrijeme, smišljala igre i rješavala manje probleme bez neposrednog uključivanja roditelja.
Danas roditelji mnogo češće organizuju i prate dječje aktivnosti. Zajedničko vrijeme porodice je veće, a nadzor je intenzivniji. Zbog toga se čak i potreba za malo privatnosti ili vremena nasamo ponekad mora posebno dogovoriti sa roditeljima.
Komunikacija sa prijateljima koji su daleko
Prije interneta, kontakt sa prijateljima i rodbinom koji nisu živjeli u blizini najčešće se održavao putem telefona, pisama i razglednica. Djeca su mogla poslati pismo ili čestitku bez posebnih pravila koja bi danas pratila komunikaciju na internetu.
Savremena djeca, međutim, odrastaju u svijetu u kojem komunikacija gotovo uvijek podrazumijeva mobilni telefon, aplikacije i društvene mreže. Zbog toga roditelji često odlučuju kada dijete može dobiti telefon, koju aplikaciju smije koristiti ili da li može otvoriti nalog na određenoj platformi.
Razlog za oprez je razumljiv. Pored mogućnosti da djeca lakše ostanu u kontaktu sa prijateljima, internet nosi i rizike poput vršnjačkog nasilja, neprimjerenog sadržaja i komunikacije sa ljudima koje ne poznaju.
Organizovanje slobodnog vremena
Još jedna velika promjena vidi se u načinu na koji djeca danas provode slobodno vrijeme. Njihovi dani često su ispunjeni treninzima, školama stranih jezika, kursevima i drugim organizovanim aktivnostima. Roditelji pritom vode računa o terminima, prevozu i opremi.
Nekada je bilo dovoljno da djeca izađu ispred zgrade ili kuće, pronađu društvo i odluče šta će raditi. Ako su željeli igrati fudbal ili košarku, uzeli bi loptu i otišli na najbliže igralište.
Takva druženja nisu zahtijevala rezervacije, rasporede, vožnju roditelja niti višesedmično planiranje.
Zato je možda najveća razlika između tadašnjeg i današnjeg djetinjstva upravo u količini samostalnosti. Nekada se podrazumijevalo da djeca imaju svoj prostor i vrijeme u kojem odrasli nisu stalno prisutni. Danas je mnogo toga unaprijed dogovoreno, organizovano i pod nadzorom roditelja.
