Ovo ti možda nikad neću reći. Zapravo, sigurno neću. Ne zato što mislim da nećeš shvatiti, već iz jednostavnog razloga što ne želim da umaram tu tvoju nestašnu zlatnu glavu.
Neću ti reći da sam poslije nekog vremena shvatila da sam pogriješila u nekim izborima. Neću, jer si ti proistekao iz njih, a ti si veći i bolji od svega.
Prećutaću da sam mogla i trebala drugačije i da sam u nekom momentu bila brzopleta. Nikad ti to neću kazati, jer je iz te brzopletosti nastalo ono što je danas mjerna jedinica za sve. Neću ti reći da sam se nekad kasnije pokajala, jer je još trebalo čekati. A opet, da sam čekala, ne bih imala tebe. Ne bih znala kako je to kad imaš ono vrijednije od sebe, ono što je uvijek ispred i zbog čega me boli samo kad tebe boli. Mene više ništa moje ne boli, ni stomak, ni zanoktica, i ne muči me moja temperatura. Neću ti reći da sam nekada, prije tebe, bila neupotrebljiva kad me nešto zaboli. Vjerovatno su zvijezde ipak tako htjele.
Nikada ti neću ispričati kako sam vjerovala da ću nekad u životu prvo da rodim djevojčicu i kako sam bila ubijedila sebe da ćeš ti biti ta djevojčica. Jer, željela sam je, baš jako. Mislila sam, kako ću se snaći sa dječakom i kako neći moći da mu stavljam viklere i lakiram nokte. Kakva glupost, jer ti neću nikad reći da imaš kosu ljepšu od svake djevojčice, jer neću da te poredim.
Nikad ti neću priznati da sam blijedo gledala u plafon kad mi je doktorica rekla da si ipak dječak. I da sam iskreno u taj čas bila tužna i da sam poželjela da je pogriješila. Nikad, ali nikad ti neću reći da u tom trenu nisam znala koje ime da ti dam, jer sam znala samo ženska imena koja sam probrala. Bože, nikad ti neću reći kako sam već za pet minuta shvatila da želim baš tebe, koji ipak nisi djevojčica.
Neću ti nikada ispričati kako sam, kad smo stigli kući, bila izgubljena i zbunjena. I kako nisam znala šta da radim, ni sa tobom, ni sa sobom. Kako sam bila ljuta, nezadovoljna i kako sam samo željela da odem negdje, predaleko. Neću ti nikad priznati da sam mjesecima kasnije bila tužna i razočarana jer sam mislila da više nikad neću uživati u nekim stvarima koje su me ranije uveseljavale. I da sam vagala da li mi je sve to trebalo. I da sam prvi put istinski to i mislila kada sam rekla da bih mogla nekoga i da ubijem, zbog tebe.
Ispričati neću da mi je teško padalo što sam postala neko drugi. Ne zbog toga što sam to postala, već što nisam bila srećna zbog onoga što me je u to pretvorilo. Neću, jer sve to ima veze sa nekom drugom vrstom ljubavi, a ne s tobom.
Neću ti reći ni da sam se sve to vrijeme zaljubljivala u tebe, toliko jako da je onda samo preko noći postalo važno samo ono što si ti. Toliko jako da sam se napokon zagledala u sebe. Nikada ti neću reći da sam samo zbog tebe iznova zavoljela sebe, novu. I da sam upravo zbog toga donijela neke odluke.
Nikad ti neću priznati da noćima nisam spavala, razmišljajući šta je bolje. Za oboje. I da sam znala šta god da uradim, da ću pogriješiti. I nikad ti neću reći da li sam pogriješila, jer ne želim da misliš da je to zbog tebe. Jer nije, niti će kad biti. Sve dobro je zbog tebe.
Neću ti nikad priznati kako sam se loše osjećala kad me vidiš da plačem, a ja u momentu odglumim da me boli ono kao nekad, što me inače otkad te imam ne boli. I neću nikad reći da sam bila tužna zbog tebe, jer to nije ona prava, istinska tuga. To je glupost od tuge, a zove se briga.
Nikad ti neću kazati da sam bila uplašena, da sam umirala od straha dok sam razmišljala o budućnosti. Da sam se bojala da neću biti dovoljno dobra. Da ćeš mi to jednog dana reći.
Nikad, ali nikad ti neću reći da te najviše volim. Jer to bi bio kao neki kraj jačine te ljubavi. A nema takvog kraja, već samo njegovi novi počeci, svakog dana.
Nikad ti neću reći da si moje sve, jer kosmos je mali za tako nešto.
