U jednom trenutku, dok je suprug prošle godine tražio posao, predložila sam mu kako ne bi bilo loše da sina “izvučemo” iz vrtića na neko vrijeme. Složio se samo pod uslovom da to bude dan ili dva, jer sve više od toga nije siguran kako će izdržati i da jednostavno ne zna šta da radi sa njim cijeli dan. Bio je to jedan od onih razgovora u prolazu koji je ostavio dubok trag u mom mozgu – zašto, pobogu, čovjek koji nema posao ne želi da bude sa vlastitim djetetom i zašto navodi besmislen razlog da ne zna šta će da radi sa njim cijeli dan? Odgovorio mi je tako nonšalantno, bez imalo razmišljanja. A ja? Ja sam se jela, iznutra. Pa kako čovječe da ne znaš šta ćeš?
I lampica se upalila – on je otac!
Nije ga nosio devet mjeseci u stomaku, nema potrebu da mu miriše kosu i kožu svaki dan, on je otac, tu je da bude i odgaja. Ne, ne osporavam uopšte ljubav i brigu, ali nije ista kao majčinska. Ne može biti. Potpuno je normalno da on odluči da dijete bude u vrtiću, iako je on slobodan da se brine o njemu, ali isto tako nije normalno da majka donese takvu odluku, jer dovoljno je loše što uopšte radiš i daješ dijete na brigu strancima, nije valjda još da ćeš da budeš kući, ne radiš ništa i ne odgajaš vlastito dijete. Apsurdno!
Očevi su tu da odgajaju djecu. Srećnu i zaštićenu djecu. Zbrinutu. Ja sam provela sate i sate u razgovoru sa drugim majkama koja je stolica za hranjenje najbolja, da li je ta i ta namirnica dobar izbor, hoće li guma na rukavu majice biti prejaka za njegove male ručice i ima li bejbi šampon neki skriveni, potencijalno loš sastojak.
Očevi to ne rade.
Društvo na majke gleda kao glavno i odgovorno lice za odgoj djeteta. Majka je ta koja uči finim manirima, inspiriše na učenje. Majka kupa, oblači i pravi frizuru. Očevi su zasluženi za dobar uspjeh kad se završe svi ti pripremni koraci, majka je kriva ako nešto zakaže.
A zašto majka jedan dan ne bi bila otac? Da i majka na jedan dan odustane od dileme koju kremu sa zaštitnim faktorom da uzme, iako su identične? Da, jesu, ali možda prva ima više potencijalno štetnih sastojaka od druge? Možda prva štiti manje ili pravi više štete od druge? Možda?! Da li mislite da otac ikad pomisli na to? Da li pomisli uopšte na kremu sa zaštitnim faktorom? Ne, napiše podsjetnik da treba sebe da namaže, a dijete ako dođe na red i ako se sjeti. Ne pretjerujem. Čak i ako poznajete neki izuzetak, on samo potvrđuje pravilo.
Našalila sam se kad sam rekla da ću kao majka ikad biti otac.
Biću majka koja sebi dopusti da se opusti kao otac.
Jer, da majke nisu majke i da ne razmišljaju kako razmišljaju zamislite mnogobrojne propuštene rođendanske zabave. Na koliko roditeljskih sastanaka niko ne bi otišao?
Koliko domaćih zadaća ne bi bilo odrađeno i koliko bi se zuba prije vremena pokvarilo?
Biću majka koja sebi dopusti da se opusti kao otac.
Operem suđe, ali ne maknem svaku igračku sa poda. Napravim djetetu sendvič i ne razmišljam da li je jabuka možda zdravija, lakše mi je bilo da spremim sendvič da moje dijete ne bude gladno nego da dvadeset minut tražim slobodno parking mjesto da bih mogla da uđem u prodavnicu i kupim jabuku.
I nema ništa loše u tome, neće sendvič da ubije dijete.
A tih dvadeset minuta ću da iskoristim da ga provozam u autu kroz novi dio grada i pokažem onu zanimljivu kuću sa žutom fasadom. Tih dvadeset minuta ću da iskoristim da mu još jednom poljubim glavu prije nego izađe iz auta i ode u vrtić. Sendvič je skroz OK.
Neću zlatne zvjezdice niti pohvale da sam savršeno savršena majka.
Hoću zdravo, srećno i zadovoljno dijete i svim silama se trudim samo to da ostvarim.
Ne mora biti savršeno, može biti dobro.
Mogu namazati svoje dijete sa kremom koja ima zaštitni faktor pedeset, ne moram studiozno pristupati svakom sastojku. Ne moram, te sate istraživanja ću iskoristiti da budem dovoljno dobra majka koja drži noge na stolu, jer moje dijete je u krilu i gleda crtani film. Omiljeni.
