Pitam muža jel ima sto dinara. Kaže nema ništa, sad će do bankomata.
„Ako ti treba za kafu za poneti…“, nastavlja.
„Treba mi za ružu za poneti“, prekidam ga.
I još sam tvoja mezimica.
Ljudi koji umru nikada zapravo i ne odu.
Bilo je lijepo vrijeme, našminkala sam se, sredila, odjenula nešto što me čini sretnom, otišla do grada, kupila sama sebi cvijeće i prošetala za ruke.
Počeo bi jednom jakom rečenicom…
“Budi kao Greg“ – odzvanja društvenim mrežama.
Poslijeratni period.
Jedno od mnogih leta kada su svi prijatelji i kumovi, jer familiju i nemam, bili kod nas u vikendici; kada je kuma spremila prženice za doručak.
Sve je to divno, zaista divno, imati nekoga je tu, i obeća da će uvijek biti tu.
Biti tate za mene kao osobu jedna je od najbitnijih stvari koje su mi se desile.
