U životu ne možemo predvidjeti kojim zanimanjem ćemo se baviti. A onda se zadesimo u životnim situacijama koje nas navedu da shvatimo istinski smisao svog postojanja. Elizabet Blekvel bila je jedna od tih ljudi, koju je smrt njene drugarice, koja je preminula od raka maternice, navela da se zainteresuje za medicinu. Prijatelji su joj rekli kako je mislila da će manje patiti, ako bi imala ženskog dokora, što je navelo Elizabet da postane prva doktorica u Americi. Rođena je 1821. godine u porodici koja je odgajala u duhu pravde i jednakosti. Dok je radila kao nastavnica, imala je mentora doktora koji je naveo da počne čitati i istraživati o medicini. Uprkos tome što niko od nje nije očekivao da uspije, ona je primljena na medicinski fakultet u Ženevi.
Smrt njene drugarice, koja je preminula od raka maternice, navela je da se zainteresuje za medicinu.
Medicina je veoma zahtjevna oblast za svakoga, ali njoj je čak bila i teža, jer se suočila sa velikim izazovima. Bila je suočena sa neprijateljskim pogledima i odnosom profesora, ali i kolega, jer je bila jedina žena u grupi. Neki profesori su izbjegavali govoriti o anatomiji pred njoj, jer ih je bilo sramota, navodno zbog toga jer je ona žena u grupi sa većinom muškaraca. Međuti, kada su joj za vrijeme predavanja o reproduktivnom zdravlju rekli da bi bilo dobro da napusti prostoriju zbog svoje “delikatne osjetljivosti” odlučila se suprotstaviti. Insistirala je da ostane do kraja predavanja, a u konačnici i do kraja studija na svemu što je bio dio njenog obrazovanja. Radila je tokom ljeta u bolnici u Filadelfiji, gdje je naučila kako da spriječi širenje virusa. Stečeno znanje i iskustvo pomoglo joj je da proučava koliko dobra higijena utiče na prevenciju širenja tifusa. Uspjela je prva diplomirati iz svoje klase 1849. godine.
Kada su joj za vrijeme predavanja o reproduktivnom zdravlju rekli da bi bilo dobro da napusti prostoriju zbog svoje “delikatne osjetljivosti” odlučila se suprotstaviti.
Njena sestra Emili je takođe postala doktorica. A zajedno sa Mariom Zakrzevskom, otvorile su ambulantu u Njujorku, za siromašne žene i djecu 1857. godine. Ujedno je to mjesto poslužilo i kao prilika za sticanje prakse studentima medicine. U to vrijeme malo se znalo o zaraznim bolestima, a pranje ruku doktorima nije bilo obavezno kao što je danas. Bilo je uobičajeno da doktori nakon liječenja nekoga sa gripom idu direktno poroditi ženu, bez da operu ruke. To je prouzrokovalo širenje bolesti, kao što je tifus. Ona je shvatila da je prevencija bolja nego liječenje i počela se zalagati za više higijenske standarde u kućama i bolnicama.
Bilo je uobičajeno da doktori nakon liječenja nekoga sa gripom idu direktno poroditi ženu, bez da operu ruke.
Njen dolazak na fakultet je zapravo bio posljedica šale, kada su glasali da je prime, ne misleći da će se to stvarno desiti. Međutim, njen dolazak, ali i ostanak bili su itekako ozbiljni. Bila je profesorica ginekologije u školi medicine za žene u Londonu. Napisala je mnoštvo knjiga o pubertetu, roditeljstvu, ali i planiranju porodice. Za vrijeme brige o djetetu koje je bilo inficirano gonorejom 1849. godine, zarazila se i inficirala oko, nakon čega je izgubila vid na jednom oku.
“Ako trenutno uređenje društva ne priznaje razvoj žena, onda ono mora biti preoblikovano”, izjavila je Elizabet, koja je preuzela ulogu one koja ga je preoblikovala. Tokom praznika 1907. godine u Škotskoj pala je niz stepenice, nakon čega je bila teško psihički i fizički onesposobljena. U maju 1910. godine umrla je u svm domu u Suseksu, nakon nekoliko godina provedenih u paralizovanom stanju, koje je obuhvatilo pola njenog tijela. Ostala je zapamćena kao prva žena koja je smjelo ušla u svijet medicine i ostavila u njemu neizbrisiv trag.
Ako trenutno uređenje društva ne priznaje razvoj žena, onda ono mora biti preoblikovano.
