“Ti ćeš uvijek biti njezino dijete.”
To nije sporno, to apsolutno nije sporno. Zapisano je u zvijezdama i u rodnom listu.
“I ona će meni uvijek biti majka.”
Ali to dijete može biti i samo dijete, a može biti i dijete – odrastao čovjek, ribar, zubar, stoseksualac, bogapitaj. Djeca zaista mogu biti svakakva, to su dobro rekli. Moja je želja samo da za obiteljskim stolom sjedim i osjećam se kao odrastao, radno sposoban član obitelj koji može voditi i ozbiljan i neozbiljan razgovor. Dakle, toliko sam odrasla da se čak mogu i prilagođavati temama.
“Ali, ti ćeš uvijek biti njezino dijete.”
Onda nema razlike jesam li kreten ili odrasla i u glavu zdrava osoba.
Moja je želja samo da za obiteljskim stolom sjedim i osjećam se kao odrastao, radno sposoban član obitelj koji može voditi i ozbiljan i neozbiljan razgovor. Dakle, toliko sam odrasla da se čak mogu i prilagođavati temama.
“Ove godine ćeš napuniti 27”, gledaju i smiješe se, a u pogledima im vidim zvečku i pelene. Tada kreću standardne priče o djetinjstvu. Ispadne, oni, nakon moje treće godine, uopće nemaju sjećanja o meni.
Kako je prošlo dva i pol desetljeća od mog dolaska na svijet, rodilo se još čeljadi u našoj porodici. Hvala Bogu, nek su živi i zdravi. Ipak, teško je ne primijetiti da se razgovor o njihovom odrastanju svede na to da su oni sa 13 godina već stariji od mene koja sam imala 13 kad su se rodili. Njihove sposobnosti i ambicije daleko šišaju moja postignuća. Zaključak je da su današnja djeca puno naprednija i da moja djela nisu baš nešto o čemu bi pisali da pišu obiteljske kronike. A ako bi već morali, onda izričito malim slovima.
Također, nije istina da ne želim svog dečka upoznat s njima. Ali to je, nažalost, onaj isti dečko s kojim se ljubim i seksam. Iako nismo vjernici par exellence, par puta na godinu prošlo bi im kroz glavu da nisam više nevina. Tada bi sigurno pomislili da sam zastranila. Kao kad se malo dijete igra oko pečnice.
Zaključak je da su današnja djeca puno naprednija i da moja djela nisu baš nešto o čemu bi pisali da pišu obiteljske kronike. A ako bi već morali, onda izričito malim slovima.
“Peeec, Diana. Ne to, fuj to”, pogledi bi me streljali sa svih krajeva stola, samo zato jer sam još dijete.
“Ali, ti ćeš uvijek biti njezina mala curica.”
To je već stvarno prevršilo svaku mjeru i pelenu i sve što može.
“Ali…”
Budući da nisam majka, ne mogu razumjeti taj “beba-sindrom” kod roditelja. Oni su se nekada davno odlučili da će imati bebu pa samo bebu i imaju ostatak života. A to što beba vozi auto i radi su, u stvari, samo njene nove igračke. Posljedično, nema načina da se to shvati ozbiljno.
Nesumnjivo je teško nekoga koga ste učili hodati pa kasnije lovili po komšiluku shvatiti kao čovjeka koji je stao na svoje noge. Doslovce i figurativno. Ali negdje na pola puta mogli bi naći kompromis.
“Ti si moja mala curica… Znaš li ti što je kompromis?”
Je, ja u teoriji vrlo dobro znam što je kompromis, ali ga teško prakticiram. Uostalom, kao i sav normalan narod. Težimo kompromisu samo u situaciji filozofske produhovljenosti koja nema veze s nama i onda kad smo u nezavidnoj situaciji koju tako pokušavamo izvući u barem djelomičnu korist. Ali, da, želim kompromis za tim obiteljskim stolom, a istovremeno ne želim da glumite.
Budući da nisam majka, ne mogu razumjeti taj “beba-sindrom” kod roditelja. Oni su se nekada davno odlučili da će imati bebu pa samo bebu i imaju ostatak života. A to što beba vozi auto i radi su, u stvari, samo njene nove igračke. Posljedično, nema načina da se to shvati ozbiljno.
To već nije kompromis, nego puni zahtjev bez kompromisa. K vragu.
“A dobro, ne znam što je kompromis, hoćeš me naučiti?”
I što ćeš s njima? Čuditi se kada shvatiš koliko je ličnosti u nama. Novih, izgubljenih, pronađenih. Negdje si predmet sprdnje, negdje si dijete, a negdje, najčešće tamo gdje najmanje želiš, osoba kojoj se obraćaju sa Vi.
I dobro. Na kraju dana, i tradicionalnog obiteljskog ručka koji ne bih mijenjala ni za što na ovoj kugli, pokušavam taj okrugli stol shvatiti kao vječno mjesto moje mladosti.
