Ne zato što sam od 2012. isključena iz televizijskog programa (a time, više-manje, i iz javne kolektivne svijesti), ne zato što sam nezainteresirana za bitna pitanja, nego zato što sam na prvi spomen konvencije, sjela za komp i guglala što taj pojam znači. I shvatila da je to već odavno završena tema.
Zaista, jer konvencija je usvojena još prije pet godina, s malom iznimkom da nije bila ratificirana. To znači da je Sabor nije potvrdio. Neš’ ti problema.
Ono što ljudi kod nas nikako da shvate jest da Hrvatska više nije autonomna država, od momenta kada smo ušli u EU. Teritorijalno, možda i jest, ali izvršno, realno i praktično – nije. Ušavši u EU, prihvatili smo europska pravila igre koja nam ponekad odgovaraju, a ponekad ne. Na primjer, sjetimo se kako su se svi poveselili kad su shvatili da u EU postoje fondovi koji potiču ovo i ono, i čija sredstva mogu, uz vješto napisan projekt, dobiti na trošenje.
Naravno, i to se debelo iskorištavalo, jer ima li bolje situacije – ti piješ, a netko drugi plati račun! Savršeno uklopljeno u naš mentalitet. Ljudi ne razumiju vrlo bitnu stavku – jedno je dobiti pare, a drugo je provesti projekt i napisati izvještaj o tome. Kod formulara za EU projekte, ne postoji kućica ”namjestio sam posao rođaku” ili ”podijelili smo si pare međusobno, a nismo učinili ništa obećano”. No, to je neka druga tema, ali eto, lijepo opisuje naše stanje svijesti.
Ušavši u EU, povezavši se u toliko željenu zajednicu, dobili smo obveze, kao pravna država, da igramo prema načelima koja se određuju u Bruxellesu. I zbilja mislim da je to najbolje što nam se moglo dogoditi, s obzirom da smo u svojoj samostalnosti, posljednjih 20 i kusur godina, proćerdali sve što je vrijedilo, rasprodali sve što se moglo, pokrali sve što se moglo strpati u džep.
Namjerno koristim množinu govoreći o gadarijama jer mislim da je vrijeme da preuzmemo kolektivnu odgovornost. Mislim da je bilo dosta podjele ”mi – oni”, pri kojoj smo ”mi” anđeli koji smo apsolvirani od odgovornosti, nevine i naivne mase, a ”oni” neki fantomski likovi koji su nam oderali kožu s leđa. Vlast je uvijek zrcalna slika naroda – ako nama vladaju lopine, mora da ni mi nismo dalje od toga. Druga bi opcija bila da smo naivne budale, a u ovoj jednadžbi, zbilja ne znam što je gore.
No, eto tako ja, kao glasnica za ženska prava, shvaćam da će se Istanbulska konvencija ratificirati i bez ”jebemti”. I odlučujem ignorirati svu halabuku, spin i javne obmane kojima su se mediji hranili, pa, barem mjesec, dva. ”Samo vi serite, na kraju ćete je morati ratificirati”, mislim si ja.
I tako ne klikćem na članke, okrećem radio-stanicu kad krenu vijesti, kolutam očima, ne šalim se na tu temu pa čak ni s najbližim prijateljima. Ali onda, preko mog Kineskog zida zdravog razuma, s vremena na vrijeme, doleti neka užarena kuglica i kvrcne me u glavu. Neke izjave konzervativnih udruga zbilja je teško zanemariti ili ih otpisati, isključivo zato što iz njih probija nevjerojatna količina mržnje, netolerancije i, da, najniže ljudske odvratnosti.
Ono što mi je posebno zapelo za uho bila je izjava (parafraziram, ali s velikom vjernošću originalu) ”pa neću valjda da mi sin postane žensko”. A što je, vrli gospodine, tako problematično s mogućnošću da Vam sin postane žensko? Zamisli, da bude žena… Pa to bi od svih zala ovog svijeta, bilo baš najgore prokletstvo! Da bude osjećajno, intuitivno, pametno, vrijedno, plemenito biće? Da dušebrižnici ne bi odmah skočili – ne smatram da to muškarci nisu. Smatram da je gospodin čijih je riječi ovo gore parafraza, izniman Primitivac posebnog kova.
Ali zbilja, real talk – što je to toliko grozno i nečuveno u ženskom rodu i spolu da bi baš najgore od svega bilo da Vam sin jednog dana dođe iz škole i kaže: ”Tata, ja se više osjećam kao cura nego kao dečko”? Hoćete li, vrli gospodine, svoje dijete zbog toga manje voljeti? Ako je Vaš odgovor ”da”, molim Vas da odmah stanete u red za vožnju DeLoreanom, za povratak u mračni Srednji vijek.
Takvih kao što je ovaj gorenavedeni Primitivac ima posvuda. I previše. I oni sjede na pozicijama moći, režu i kroje, stvaraju javno mišljenje i potiču peticije i referendume. Nemojte misliti da iskorištavam ovu priliku da popljujem legitimno konzervativne, desne stranke i pojedince. Poštujem i njihovu različitost, njihovo mišljenje drukčije od mojeg, jer u krajnjem slučaju, ljevica je ta koja u vrijeme svoje vlasti nije ratificirala Istanbulsku. Prema riječima tadašnje MINISTRICE vanjskih poslova, ”nisu imali novaca za ratifikaciju”. To govori i previše o odnosu ljevice prema ženskim pravima, istim onima kojima gordo mašu u predizborno vrijeme. Za ratifikaciju se nema para, a za nove limuzine ima. Jer #prioriteti. Obrišimo dupe socijalnim pravima, i to lijevom rukom.
Da, za mene je ratifikacija Istanbulske bila pitanje oko kojeg se nije trebalo potrošiti ni minute pozornosti, ali na kraju krajeva, drago mi je da jest. Kroz taj mali poligon vježbanja demokracije i posluha prema EU, izašli su na vidjelo svi ružni krakovi ultra-desnih hobotnica, zadojenih neonacista, šovinista i mačista. Prokazali su sami sebe, pokazali pravo lice, pa eto, sad barem znamo protiv koga se i kako borimo (ako nismo baš bile sigurne). Za sve naše buduće bitke koje neće biti tek mahanje papirima iz Bruxellesa, za prilike kada ćemo se aktivirati oko nečega što nije već od prije pet godina ”gotova stvar” i pitanje formalnosti (i novaca, očito, kako saznajemo od bivše ministrice), sad znamo tko su naši Državnici novog kova s kojima ćemo prsa o prsa.
I realno, sve se vrti oko novaca. Stvar koja je u Istanbulskoj najviše zapekla Vladu i peći će sve buduće Vlade jest činjenica da će se žrtvama nasilja morati isplatiti financijska reparacija. ”Ud'ri po svemu, samo ne po džepu”, je li? Upravo tako. I da, postoji i taj detaljčić prema kojem će se žrtvama morati osigurati odgovarajuća psihološka i pravna pomoć. A to bi, valjda, značilo, da bi neke od državnih institucija morale početi raditi svoj posao, za koje ih plaćamo iz proračuna, poreza i davanja… A i to će, kao i financijski udarac, biti jednako bolno, jer bi nas sustav trebao natjerati da marimo za svojim sugrađanima i ponudimo im odgovarajuću skrb kad ih stisne nevolja. Onako, baš pravo ljudski, zar ne?
”Ud'ri po svemu, samo me nemoj tjerati da budem Čovjek”.
