Jednog dana, uspjela je uzeti pištolj i otići u policijsku postaju, strahujući za vlastiti život.
“Dežurni policajac bio je prijatelj mog supruga. Rekao mi je da, da sam ja njegova žena, ne bih ni stigla donijeti pištolj u postaju jer bi me on prije ubio”, rekla je žena, sada 31-godišnjakinja.
Na kraju, ona je ubila svog muža. Prerezala mu je vrat britvom.
Osuđena je na 12 godišnju kaznu zatvora. Sevdije Morina, zamjenica glavnog tužitelja u Prištini, opisala je presudu kao “normalnu kaznu” koja nije uzela u obzir olakotne okolnosti.
“Njezin muž ju je stvarno mučio”, izjavila je.
Žrtve obiteljskog nasilja na Kosovu prepuštene su na milost i nemilost pravosudnog sustava koji ih ne štiti i nedostaje mu blagosti kada se očaj pretoči u samoobranu ili osvetu, kažu odvjetnici i aktivitisti za ljudska prava. Kao i u ostalim patrijarhalnim društvima u regiji, diskriminacija i dvostruki standardi prema nasilnim zločinima počinjenima od strane muškaraca i žena oblikuju prioritete preopterećene policije, tužiteljstva i sudstva. Ali, Kosovo je jedinstveno u tome što je odsječeno od ključnih instrumenata Europskog pravosuđa zbog svog neriješenog političkog statusa kao zemlje, što aktivistima ne daje dovoljno alata za promjenu sustava.
“Zovemo to crna rupa Europe. Kosovo je jedina zemlja (u Europi) čiji građani ne mogu pristupiti Europskom sudu ljudskih prava u Strasbourgu”, kaže Hilmi Jashari, nezavisni kosovski pravobranitelj, čiji ured brani javne interese.
Iza zatvorenih vrata
U Lipljanskom Odgojnom centru za žene i maloljetnike, gdje polja okružuju žičanu žicu i beton, šačica žena osuđenih za ubojstvo supružnika opisuje užase koje su pretrpjele prije nego što su dovedene do ruba. Zatvorska pravila zabranjuju njihovu identifikaciju.
“Tukao me, mučio i izazivao anonimnim pozivima i porukama”, rekla je 45-godišnja zatvorenica koja služi 11 godina zbog ubojstva svog supruga iz dogovorenog braka.
Druga žena, 24-godišnjakinja, služi 13 godina zatvora zbog ubojstva. Rekla je kako je upucala svog muža nakon što je počeo napadati njihovu djevojčicu.
“Nisam ga željela ubiti. Samo sam ga htjela uplašiti”, rekla je ona.
Zapravo, vrlo mali broj žrtava počini ubojstvo. U zatvoru u Lipjanu bilo je 17 žena osuđenih za ubojstvo; šest ih je ubilo svog partnera.
“Žene na Kosovu suočene su s gospodarskim i socijalnim problemima. Nezaposlene su i ekonomski ovisne, jer nemaju prava nasljeđivanja od svojih roditelja. Bez doma, ostaju u krugu nasilja i u nekim slučajevima to dovodi do smrti”, izjavio je Edi Gusia, izvršni direktor Agencije za ravnopravnost spolova, dio ureda premijera.
Organizacije za ljudska prava kažu kako statistika kriminaliteta ukazuje samo na vrh sante leda zlostavljanja koje se događa iza zatvorenih vrata u zemlji od 1,8 milijuna ljudi. Do 90% slučajeva nasilja u obitelji se ne prijavljuje, procjenjuje Agencija za ravnopravnost spolova. Godine 2016. policija je zaprimila 870 izvješća o nasilju u obitelji, uglavnom protiv žena, što je dovelo do 243 uhićenja, prema Upravi policije u zajednici i za prevenciju.
Policija je preostale slučajeve uputila tužiteljima ili centrima za socijalni rad. Istraživanje iz 2015. godine, provedeno od strane Kosovske ženske mreže, krovne organizacije za prava žena, pokazalo je da je 68% žena pretrpjelo obiteljsko nasilje u životu. Više od 20% muških i ženskih ispitanika smatra da je ponekad prihvatljivo da suprug udari svoju ženu.
“Kosovo nema kapaciteta da se bavi obiteljskim nasiljem – niti da štiti ljude od njega niti da ga istražuje. Problem je u vladi. Mora postojati čvrsti proračun koji će pomoći kosovskoj policiji da dobro obavlja svoj posao”, rekao je Tahire Haxholli, šef kosovske policijske jedinice koja se bavi obiteljskim nasiljem i zlostavljanjem djece.
Obiteljsko nasilje već je dugo na dnevnom redu organizacija civilnog društva. No, ništa nije potaknulo javnu raspravu poput dvaju istaknutih slučajeva koji su naglasili neuspjeh države da zaštiti žene od dugotrajnog zlostavljanja. Tijekom 2011. godine, Diana Kastrati, 27-godišnja sveučilišna studentica iz Prištine, zatražila je mjeru zabrane približavanja nakon što ju je njezin suprug, u više navrata, uhodio i prijetio. Sudac je odbio njezin zahtjev. Tri tjedna kasnije, njezin muž ju je upucao dok je išla na predavanje. Pobjegao je iz države i smatra se da živi u Španjolskoj, kažu odvjetnici Kastratijeve obitelji. Budući da Kosovo nije član Međunarodne policijske organizacije, Interpola, i nema bilateralni sporazum o izručenju s Španjolskom, nema načina da ga se izruči.
“Smrt Diane Kastrati odgovornost je države”, rekao je odvjetnik Artan Qerkini, koji je zastupao njezine roditelje u prijelomnom predmetu pred ustavnim sudom.
Godine 2013. sud je presudio da je država prekršila Kastratina prava zajamčena ustavom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Obitelj je zatražila naknadu putem ustavnog suda. Iako je slučaj bio važan presedan, pravobranitelj Jashari rekao je da bez mogućnosti jakih sankcija iz Strasbourga “sve je još uvijek ovisi o odluci javnih vlasti unutar zemlje.”
Drugi slučaj je bio slučaj Zejnepe Bytyqi Berishe, 39-godišnje žene iz sela blizu južnog grada Shuareka, koja je 16 godina trpila nasilje svog supruga. Više puta ga je prijavljivala policiji tijekom godina, ali policija nije reagirala. Jedne noći tijekom 2015. godine ju je nožem izbo 20 puta. Osuđen je na 12 godina zatvora, a njegova se obrana pozivala na ljubomoru i sumnju da ga žena vara sa policajcem iz Suhareka. Tužiteljica Morina kaže kako se obrana često poziva na privremenu neuračunljivost nasilnih muškaraca kako bi smanjili odgovornost za počinjeno djelo. Tužitelji su uložili žalbu na određenu kaznu i više stotina ljudi se okupilo ispred Palače Pravde na dan odluke držeći ogroman transparent na kojem je pisalo “Pravda za Zejnepe”. Sud je prihvatio žalbu i povećao kaznu na 17 godina zatvora.
Regionalni problem
Na Balkanu, obiteljsko nasilje obilježava patrijarhalna društva u kojima – barem za neke muškarce – mačizam i agresija idu ruku pod ruku. U Crnoj Gori, prema istraživanju iz 2012. godine SOS linije za žene i djecu žrtve nasilja više od 67% udanih žena pretrpjelo je nasilje od supruga. Podaci Sudskog vijeća, koje nadgleda suce i sutkinje u zemlji od 620.000 ljudi, pokazuju da tužitelji minimaliziraju obiteljsko nasilje prebacivanjem predmeta na prekršajne, a ne na kaznene sudove ili potiču procese mirenja. Tijekom protekle tri godine pet crnogorskih žena bile su ubijene od strane svojih partnera.
“Četiri od njih više su puta izvijestile policiju i različite institucije o nasilju i nisu dobile odgovarajuću zaštitu”, rekla je Maja Raičević, direktorica Centra za Ženska Prava, nevladine organizacije iz Podgorice, i dodala kako su se organizacije za ljudska prava počele oslanjati na međunarodne konvencije, posebice UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, CEDAW, poznate kao svjetska povelja o pravima žena.
Albanija je ratificirala konvenciju 1994. godine. Međutim, kao i na Kosovu, ima još puno posla po pitanju obiteljskog nasilja, kažu pravosudni stručnjaci.
“Mi smo gotovo ista nacija. Imamo isti način razmišljanja i isti pristup zakonu, u Albaniji i na Kosovu”, rekao je Zoje Jaka, direktor zatvora Ali Demi, jedinog ženskog zatvora u Albaniji.
Nedavno ubojstvo sutkinje Fildeze Hafizi od strane njezinog bivšeg supruga postalo je simbol propusta Albanije da zaštiti žene od obiteljskog nasilja. Prosvjednici i prosvjednice bacili su crvenu boju na ministarstvo pravosuđa u Tirani i prosvjedovali ispred parlamenta.
“Pravi muškarci”
Ako želimo zaustaviti nasilje nad ženama, kažu pravni stručnjaci, moramo prekinuti krug tamo gdje on počinje – s mladim muškarcima.
“Jako rijetko pričamo o nasilju nad djecom i mladim dječacima. Naše su obitelji vrlo autoritarne i mnogo dječaka bude pretučeno i zlostavljano od strane svojih očeva, ujaka i djedova, zahtijevajući od njih da budu ‘pravi muškarci'”, kaže Morina, zamjenica kosovskog glavnog tužitelja.
Žene najčešće izvuku deblji kraj u takvom brutalizmu, pogotovo u tradicionalnim društvima na Kosovu i u Albaniji gdje su običajni zakoni dugo obezvrjeđivali žene. Od srednjeg vijeka, albanski običajni zakoni znani kao Kanun ili Kanon uređivali su društveni život. Dok je utjecaj Kanuna na moderno društvo u Albaniji i na Kosovu upitan, tradicionalno je bio stavljen naglasak na važnost muškog života, opravdavajući ubojstva iz krvne osvete muškaraca. Posljedično, krv žene ne smatra se jednako vrijednom i bitnom kao krv muškarca.
“Tijekom mog iskustva u zatvorskom sustavu u Albaniji primijetila sam dvostruke standarde po pitanju rodu u slučajevima nasilnih zločina. Malo je tolerancije za žene koje su ubile. S druge strane, očigledna je tendencija opravdavanja muškaraca koji su ubili svoje žene, pogotovo kada je motiv ljubomora”, rekla je Klejda Ngjela, voditeljica projekta u Albanskom Helsinškom Odboru, skupini za ljudska prava u Tirani.
U zatvoru u Lipljanu, na Kosovu, žene zatvorenice izlaze i ulaze iz svojih ćelija prije sata vježbanja.
“Kad muškarac ubije nekoga, to je muškost. Kad žena učini isto, to nazivaju tragedijom”, rekla je jedna zatvorenica.
