Jedna kuća u selu Pucari kod Kozarske Dubice dobila je svoje “Utočište“. Naime, na poziv vlasnika kuće, akademska slikarka Nataša Konjević oslikala je svoj prvi mural na privatnom objektu. Ljudi u selu zanimali su se za njen rad i „zašto riba leti“, a upravo ta interakcija između ljudi i murala, i njihova tumačenja rada su ono što Natašu uvijek oduševi.
„Kroz priču čovjeka koji je vlasnik vikendice stvorila sam sliku te kuće kao utočišta za njega i njegovu porodicu. Htjela sam da naslikam nešto što odražava utisak koji je na mene ostavila priča o tom domu, i kroz nekoliko konsultacija sa naručiocem, zajedno smo došli do konačne skice“, govori Nataša o tome kako je sve počelo, a da se sve završi trebalo je punih sedam dana rada.
Natašin „Šeširdžija“ u Prijedoru osvojio je prvo mjesto za najbolji mural 2013. godine, a svi prethodni murali koje je radila bili su dio unaprijed organizovanog projekta ili naručeni rad, pa se nije susretala sa nekim administracijskim problemima.
„Nisam imala potrebu da ganjam sve potrebne dozvole – drugi su to učinili za mene. Recimo, znam da je za mural na zgradi u Banjaluci osim dozvole grada, potrebno tražiti i saglasnost etažnih vlasnika te zgrade koja treba da se oslika“, govori naša sagovornica o onome šta prethodi penjenaju na skelu.
Za nju je fizički najteži i najdosadniji dio podslikavanje, odnosno popunjavanje površina. Nastanak murala sličan je procesu nastanka slike, osim formata i okruženja o kojem treba da se vodi računa.
„Prva je ideja, skica olovkom, onda na red dolazi odabir boja, pa skiciranje na zidu i konačno slikanje. Nije to neka mudrolija, ali je definitivno potrebna praksa. Ja se smatram srećnom jer sam imala priliku da preko organizacije ‘Zdravo da ste’ upoznam vrhunske street art umjetnike, da zajedno sa njima učestvujem u stvaranju murala i na taj način učim i usavršavam se“, govori Konjevićeva za Lola magazin.
Zlatno doba murala
Upravo je pokretanje festivala ulične umjetnosti igralo veliku ulogu u afirmisanju i približavanju ovog oblika umjetnosti širim narodnim masama. Prema Nataši, većina ljudi bi voljela da su motivi murala samo klasični portreti nekih poznatih ličnosti iz istorije, što je njoj ipak malo dosadno.
„Ljudi su otvoreni za murale i čini mi se da je ovo doba u kome živimo zlatno doba murala. Mislim da se ljudi i dalje najviše dive vještini realističnog prikaza stvari, ali sam primjetila da kada se taj realizam začini sa mrvicom nadrealizma, da tada počinju pitanja. Ta mrvica ih uvijek kopka i dolazi do onog čuvenog ‘A šta to predstavlja?'“, priča nam Nataša.
Tokom dosadašnjeg rada susretala se i sa ljudima za koje su murali oblik vandalizma, i kojima boja na zidu znači smrt za taj zid.
„Stava sam da umjetnost ne treba elitizovati i obavijati velom tajni, a na sve negativne komentare sugrađana odmahivati rukom i govoriti da oni ne razumiju umjetnost, nisu edukovani i slično. Sa druge strane, ne volim da nudim svoje značenje rada kao gotovo rješenje, više kao sugestiju, jer su ljudi sposobni da uz malo ohrabrenja, a nekad i bez toga, daju sami svoje tumačenje“, poručuje Nataša.
Stariji građani ponekad negoduju jer se na svoje radove potpisuje prezimenom, zbog toga što „jednog dana treba da se uda i uzme muževo prezime“, ali osim toga nije nailazila na predrasude zasnovane na polu.
„Ljudi se baš oduševe kada vide ženu koja se pentra po skeli i oslikava veliki zid. Vjerujem da je to zato što je mnogo manje žena koje oslikavaju murale, rjeđa smo pojava, to je naprosto tako“, govori nam ona.
Crtež osnova svega
Nataša Konjević je svestrana umjetnica. Diplomirala je grafiku, bavi se dizajnom, slika, predaje crtanje, oslikava zgrade. Sve ove oblike povezuje crtež koji im je osnova i Natašina ljubav prema vizuelnim umjetnostima. Kako kaže, najdraže su joj ilustracije i murali, a sami murali su ilustracije velikog formata.
„Ilustracija je toliko široko polje i pruža veliki prostor za igru sa različitim medijima i stilovima, a to je nešto što meni definitivno odgovara. U svaku oblast unosim neko iskustvo stečeno u drugoj oblasti i čini mi se da to dobro funkcioniše za sada. Ono što je drugačije, osim očigledne razlike u proporcijama i materijalima kojim se radi, jeste način razmišljanja. Kao što nije isto popuniti površinu od 20 cm i onu od 10 m, tako nije isto raditi ilustraciju slikovnice za djecu i učiti ih kako da oni sami ilustruju neku scenu“, priča Nataša.
Portreti predstavljaju fokus njenog rada, kako nam govori zabavni su za istraživanje i moguće ih je uraditi na hiljade načina.
„Volim da posmatram ljude i da procjenjujem njihov karakter. Šta rade kada se probude, da li piju kafu ili čaj, da li su imali tragično djetinjstvo, kako bi izgledali da postoji neki paralelni univerzum gdje svi imamo kosu od aluminijuma… Takve stvari. Dok mi ne dosadi, crtaću ljude i njihove emocije“, govori za Lolu Konjevićeva.
Nataša je pored izlaganja u klasičnim galerijskim prostorima bila dio projekta Apartman i izlagala u banjalučkom Art klub Prostoru.
„Odličan koncept koji Banjalučanima nudi priliku da vide šta je to aktuelno, a umjetnicima pruža mjesto za prezentovanje svog rada. Art klub Prostor i Apartman rade velike korake ka približavanju umjetnosti ljudima jer na izložbama budu i autori sa kojima je lako pričati o njihovim radovima u opuštenoj atmosferi privatnog stana. Bitno je imati centar koji će predstvaljati jezgro mladih ljudi iz svih sfera umjetnosti, a smatram da Prostor to definitivno jeste“, komentariše naša sagovornica.
Neugodnost reklamiranja
Pored fizičkog prostora, danas je neophodno imati i prostor na internetu gdje se može predstaviti rad. Više iz pragmatičnih razloga, Nataša je pokrenula vlastitu stranicu na Fejsbuku „Konjo illustration“, a danas ohrabruje mlađe generacije da urade isto iako imaju odbojnost kao ona prije nekoliko godina.
„Ne osjećaju se ugodno promovišući svoj rad jer im to djeluje malo kao postavljanje selfija i moljenje za lajkove, a nije jednostavno ni ogoliti se i izložiti svoj rad kritici ljudi na internetu. Vremenom sam shvatila da je ovo moj posao i da nije sramota ulagati u svoj rad i promovisati ga. Veća je tragedija čekati da ti roditelji daju dvije marke za kafu jer je tebe sramota da kačiš svoje radove na Facebook“, smatra ona.
Stranica na Facebooku Nataši je donijela nekoliko angažmana, i ono najvažnije pokazala koliko podrške za svoj rad ima od prijatelja koji prate tu stranicu. Kada je riječ o inspiraciji, naša sagovornica kaže da to znači sjesti i raditi, ideje konstantno dolaze, a ono šta je zna nekad kočiti jeste pretjerano razmišljanje bez konkretnog djeovanja.
„Volim da pričam priče kroz slike, volim da ilustrujem, volim da pružam pitanja ljudima“, govori nam Nataša, a mi se iskreno nadamo još jednoj ukrašenoj površini na ovim prostorima.
