Kada svom istančanom umjetničkom čulu dodate nešto začina i kada je taj začin sarkazam, dobijete sjajna djela. Dokaz tome je i mladi slikar Selver Begić, koji kaže da je to prirodna reakcija na sve što nas okružuje, apsurno stanje zemlje u kojoj živimo, svijet koji se, i pored fantastičnih dostignuća i spoznaja, i dalje oslanja na filozofiju kamenog doba…
„Još ako je osoba rođena sa sklonošću ka istom, onda se dobije ovo što stvaram“, otkriva Selver.
Mladi umjetnik završio je Umjetničku školu u Bihaću 2002. godine. Diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u klasi profesora Vese Sovilja 2012. Njegove grupne i samostalne izložbe znane su ljubiteljima slikarstva, a onda se desila jedna koja i danas, godinu kasnije, izaziva pažnju – „Je l’ to nešto k'o Pikaso“.
Kada svom istančanom umjetničkom čulu dodate nešto začina i kada je taj začin sarkazam, dobijete sjajna djela. Dokaz tome je i mladi slikar Selver Begić, koji kaže da je to prirodna reakcija na sve što nas okružuje, apsurno stanje zemlje u kojoj živimo, svijet koji se, i pored fantastičnih dostignuća i spoznaja, i dalje oslanja na filozofiju kamenog doba…
Sva filozofija nerazumijevanja umjetnosti stala je u ovaj naziv. Slikarka Berina Šuščević ističe da na Begićevoj slici imamo „kompleksno jedinstvo živih bića i prostora koji čine jedan specifičan robotizovan svijet u kojem su životinja, čovjek i mašina svedeni na znak, sastavljeni od nepripadajućih djelova, nadograđeni jedni na druge pomoću pupčane vrpce sopstvenim neizrečenim mislima“.
Trivijalnost i banalnost pretvorio je u umjetnost, jer, kako ističe, trivijalno i banalno je ono prvo što vidimo kada iziđemo na ulicu.
„Još ako je osoba rođena sa sklonošću ka istom, onda se dobije ovo što stvaram“, otkriva Selver.
„Nekad nas nasmije, a nekad natjera na suicidne misli. U svakom slučaju meni je esencijalni izvor inspiracije. Što se tiče slanja poruke publici, nemam tu namjeru, slikam isključivo radi konverzacije sa samim sobom, a nemam ništa protiv ako to već neko doživi i shvati na pravi način“, objašnjava Selver.
Srećan je što postavka i danas traži odgovore i intrigira, ali sebe ne smatra „pikasom“.
„Naziv izložbe je, za očekivati, sarkastičan. U više slučajeva pojedinci su me pitali, reda radi, posmatrajući moje slike, da li je to nešto kao Pikaso, ne shvatajući ono što radim, niti sa željom da shvate, tako da mi je to poslužilo kao inspiracija“, dodaje.
Ovaj mladi umjetnik put do publike, naročito one mlađe, našao je i na društvenim mrežama.
„Rekao bih da je teško živjeti od umjetnosti u BiH, bar u mom slučaju. U nedostatku izlaganja u galeriji, društvene mreže su se pokazale korisnim kada je u pitanju reklama i pružaju mogućnost da veći broj ljubitelja dozivi moju umjetnost. Postoji velik broj jako kvalitetnih mladih umjetnika u zemlji, koji ako možda još uvijek nisu dobili zasluženo priznanje, na dobrom su putu da to dožive“, zaključuje.
“U više slučajeva pojedinci su me pitali, reda radi, posmatrajući moje slike, da li je to nešto kao Pikaso, ne shvatajući ono što radim, niti sa željom da shvate, tako da mi je to poslužilo kao inspiracija.”
Ostavljamo ga da, u miru ateljea, stvara neka nova djela koja će nam privući pažnju. Možda nam nekom novom izložbom šapne novu sarkastičnu misao i ubode prstom u oko. Jer, njegova umjetnost je nepredvidiva.
A do nove izložbe uživajte u njegovim djelima…
