Za svaku dušu koju smo stvorili postoji duša sa kojom smo prvo uspostavili kontakt.
Ona koja nam je pomogla da stvorimo novi život.
Ona duša koja gleda bespomoćno dok žena koju voli bolno prolazi kroz faze porođaja.
Dok su uvijek stavljali jedni druge na prvo mjesto, majka priroda ga stavlja na drugo dok gleda kako se stvara nova ljubav. Koja nastaje bez njegove pomoći.
Tokom svakog porođaja na kojem je ova fotografkinja prisustvovala, muškarci su u drugom planu čak i kada su blizu ženi.
Ali, zapravo su jači nego što misle.
Noseći na licu tu ironiju jer nisu sposobni da utiču ni na šta u toj situaciji, pa tako ne mogu ni da umanje njenu bol.
Nije čak ni stvar u tome da žene treba da budu spašene, već u tome što oni nisu u mogućnosti da ih spasu na način na koji su navikli.
Njihova empatije je veća nego ikada, ali ipak ostaju mirni.
Jer, ne radi se tu o njima.
Ne paniče.
Anksiozni su.
Zabrinuti.
Frustrirani.
Daju sve od sebe da ne popuste.
Ponekad fotografkinja uspostavi kontakt s njima da im telepatski kaže da je ona ok.
Da će biti ok.
Rijtko ko zapravo tada progovora.
Bilo da miluju svoje žene dok prolaze kroz sve to ili dok poštuju njen privatni prostor, oni su tek sjenke, promatrači.
Svjedoče rođenju jednog, ili više djece.
Gledaju ženu koju su poznavali kako postaje neko novi.
Gledaju ženu koju vole kako postaje stranac, koji je zapravo još uvijek nekako žena koju vole.
Paralizovani intenzivnošću koja je pred njima, njihova empatija nadjača njihov strah, i oni ostanu jaki.
Dakle, tim muškarcima – vidimo vas i volimo vas.
