Navijala sam za Trampa. U konkurenciji u kojoj se obreo, izabrala sam svjesno da mi je narandžasti čovjek bolji izbor. Nema tu nekog strateškog promišljanja, samo se pomalo sjećam zaostavštine Klintonovih, oplemenjenog uranijuma i svih karcinoma koje ovdašnja djeca danas imaju i imaće i samo pomalo nasjedam na populizam. U svom toj američkoj piti od govana, pobrkali smo lončiće empatije.
On je onaj klinac u razredu koji izaziva učitelja. Koji preuzima nastavu. Koji izgura direktora iz njegove kancelarije i igra na onaj poriv u svima nama da u jednom trenutku u životu moramo sve srušiti, kaže jedan od Trampovih biografa. A tog i takvog sirovog, nezrelog, sumanutog i kakvog sve ne Trampa su svakojake socijalne brigade prigrilile širom svijeta, od Srba, preko manje-više drugih nebeskih naroda. Opet bez analize, čisto kao ravnoteža nečastivim silama iz suprotnog tabora. Blesav rivalitet, ona površna kontra kipovima Bila Klintona među kosovskim albancima i damarima sarajevske čaršije. Mi ćemo, eto, vjerovati u spasonosni brak Trampove Amerike i vječno nam bliske, a nikako od konkretne pomoći Rusije. A sve je to prc, Milojka, jebe se i Trampu i Putinu za nas, samo je narod toliko glup da to ne shvata.
Sad kad smo Trampa uselili u Bijelu kuću, iznaprđivali se o inauguraciji, pretresli sve teorije zavjere, obrnuli Melaniju sa svake strane, popljuvali sve što se pljunuti može, svršili na sve što nam je zagolicalo klitoris, nastavljamo voditi njegove bitke širom svijeta.
Pa, jebo te, poginusmo objašnjavajući da nije pravedno ni bogougodno da protjeruje muslimane, da natakari zid Meksikancima i što otima izbjeglicama američki san. Mnogi, evo, noćima ne spavaju razamišljajući šta će sad neki ubogi Sirijac koji se baš spremao da zapuca u Kolorado. Precrče zbog jemenske pothranjene djece, koja će i dalje skapavati u tamošnjim bolnicama, dok sipaju granate, a nema ni mira ni lijekova.
Toliko će se potresti, da će prosto morati popiti koje pivo ili zapaliti džoint. Tako se mi, svijet izvan sedam prokuženih zemalja sa Trampove crne liste, nosimo sa njihovim problemima.
Zabrinemo se, ražalostimo, skrhani pogledamo fotografije raskomadanih civila, jebemo mater okupatoru i eventualno kažemo da je Tramp konj.
Konkretno samo brbljamo o tome.
Konkretno ništa ne poduzimamo.
I konkretno sad znam da mi čitave horde spočitavaju ovu bešćutnost, jer otkuda ja znam šta oni, a najviše se na ovakve kritike uskoprcaju žene, misle o migrantskoj krizi, politici EU i američkoj administraciji.
Pa, eto znam, da na fašisoidno ponašanje u svom dvorištu podjednako nonšalantno reaguju.
Znam, jer gledam i slušam, prosto posmatram, kako se nehajno postavljaju prema ovdašnjoj bolesnoj djeci, roditeljima koji naokolo, na društvenim mrežama, prikačeni na komadić papira na drvetu, traže bilo kakav posao da prehrane svoje potomke i da im ih ne otmu i odvedu u kakav dom, traže da ih ljekari ne tretiraju kao prolaznu kategoriju, jedan pacijent gore-dolje.
Znam, jer svaki dan naletim na apele za pomoć, koji i nakon sedmica i mjeseci ne urode plodom, jer smo toliko siromašni duhom da će nas boljeti Trampova nepravda, a neko naše dijete, tu iz Modriče ili Kiseljaka, koje treba našu jebenu marku, će skončati u najgorim mukama.
Znam, jer dok je žena sa bebom u naručju sjedila na ulici ispred Predsjedništva BiH, pročitali smo da je to žena koja je teško bolesna, koja tri godine povraća, a ljekari joj ne pomažu, žena koja je u svoj toj muci odlučila da postane majka.
Potom smo ili promijenili kanal ili zatvorili aplikaciju.
Pitam naše zabrinute domaćice, kao i naše radnike, političare, pitam sve licemjerne ljude u ovoj zemlji znaju li kako je ime toj ženi i zašto bar to nisu zapamtili?
Pitam ih da li su sutradan pokušali saznati kako da joj pomognu, jesu li se zamislili šta njeno dijete ima da pojede, kako se ona onako izranjavana tog dana pridigla da ga presvuče ili pomiluje?
Znam da ne znaju, jer su zapamtili koje je boje bila kreacija koju je mala iz Sevnice nosila tokom inauguracijskih svečanosti i jer su uz kafu i ratluk razglabali o nepravdi nanesenoj azilantima, dok je njihov prvi komšija tukao ženu ili se neki obespravljeni ovdašnji borac sa vjetrenjačama taman objesio.
Ali ne, samo čekam da naše vrijedne domaćice izađu sa transparentima „Trampe, pederu“ i „Melanija nije glupa sponzoruša“.
Već vidim gdje naši studenti urlaju: „Volimo Siriju“ i „Svi smo mi muslimani“, dok nam obrazovni sistem truli kao prošlogodišnja jabuka u nekom podrumu u Alepu.
Ima naša omladina vremena da se pozabavi meksičkim otporom, dok joj vlastiti sistem zavrće uši.
Imamo mi materijala za priče o košmarnim jemenskim bolnicama, dok u našima gmižu žohari i caruje memla. Imamo mi snage da se zamajavamo prepunim američkim aerodromima, eto nas u boju za Kosovo, otimamo Makedoniju, kršimo se sa Crnogorcima, sve, sve stižemo.
Zaplakaćemo i za protjeranim psom, dok kod nas ima više azila za životinje nego sigurnih kuća, a svega nedovoljno.
A svi mi zajedno čekamo fenomene ala Gandi.
Čekamo da ljudi počnu da se spaljuju na ulici.
A i tad bismo samo tupavo stajali sa strane, gledali i u čudu kasnije razmišljali kako je to tužno.
Uz jedan leksilijum bismo otišli na spavanje, sutra se ništa nije desilo.
Ne jebe mi se za izbjeglice sa Bliskog istoka, boli me bol ljudi iz ratom uništenih podneblja, peče me savjest kad znam da osim saosjećanja nisam ništa pod milim Bogom učinila za njih. Al, eto, jebe mi se za svjetskim problemima, dok god mogu pomoći nekom ko mi je nadohvat ruke. Navijala sam za Trampa, al dalje od toga me u vremenima kad nas siromaštvo glođe k’o crkveni miš, poprilično ne interesuje. Nek se on bakće sa svojim uredbama i imigrantskim službama, a ti, glupi čovječe ovdašnji, vraćaj transparente o Arizoni i gledaj da spaseš nekog svog.
