Njena djela su prevođena na desetine jezika, a jedan od njenih romana je 1996. snimljen u tehnici za slijepe osobe. Takođe, njeni tekstovi su dio udžbenika za studente i profesore na Harvard.
Za sebe kaže da je prvo čovjek, pa žena, majka, baka, domaćica, vezilja, a tek onda pisac i pomalo, pomalo slikarka. Jednom prilikom je izjavila da djecu treba učiti da vole.
“Učite svoju djecu da vole. Kako je jednom rečeno: Djecu ne morate odgajati, ionako će biti kakvi ste vi”, poručila je.
Ovo je jedna njena objava za jednu Ivanu, ali u njoj će se pronaći svako od nas.
“Izgubiti majku znači izgubiti sidro koje te i metafizički i doslovno vezivalo. Sve dok je majka živa, živi i nekakav metafizički pupčanik koji se ne kida presijecanjem pupčane vrpce; i kao što sidro vezuje brod tako i taj pupčanik ostaje u izvjesnom smislu metafizička veza između djeteta i majke. Vi znate da se prvi krik, prvi plač tek rođenog djeteta javlja u trenutku presijecanja pupčane vrpce, kada materijalna veza ploda – novog čovjeka sa majkom biva prekinuta. Također znate da se prvi istinski krik ljudski javlja kod presijecanja, kidanja metafizičkog pupčanika, kad se konačno i zauvijek čovjek rastaje sa svojom majkom, kada jedna duša odlazi.”
