Svaka priča o razvodu braka je svojevrsna tragedija. Iz nje niko ne izađe kao “pobjednik”, jer kad se porodica raspadne, svi su na gubitku. Djeca svakako najviše. Jer, sa sve većim brojem razvoda raste i broj djece rastavljenih roditelja, a samim tim je svakim danom sve više mališana koji kroz taj bolan proces starijima postaju oruđe za manipulaciju i ucjenjivanje.
“Nažalost, statistika upozorava da je u odnosu na 2010. godinu neznatno porastao broj zaključenih brakova, a da je istovremeno znatno porastao broj razvoda brakova. Istovremeno je značajno povećan broj djece iz razvedenih brakova, od 344 u 2010. godini na 778 u 2015. godini”, rečeno nam je iz kancelarije Ombudsmana za djecu RS.
Smatra se da oko trećinu razvoda možemo smatrati konfliktnim, kada dolazi do situacija da djeca budu dovedena u položaj “talaca”, odnosno da se preko njih stariji svete, revanširaju ili nastoje napakostiti jedno drugom, manipulišu i rade na otuđivanju djeteta od drugog roditelja. Na taj način, ma koliko se u nečijoj glavi on činio opravdan i ma koliko i ima nekog opravdanja u njemu, on NIKADA NIJE TAKAV. Dok god govorimo o roditeljima za koje je utvrđeno da neće nauditi svojoj djeci.
“Kad smo se razveli, sin je bio manji i lakši za ‘oblikovanje’, jer je, kako ja to kažem, malo dijete kao plastelin. Kćerka je bila mrvicu starija i zrelija, a i hrabrija da kaže šta joj se ne sviđa i šta joj smeta, samim tim je napravila veliku ‘grešku’ jer ocu se ne smiješ suprostaviti i on je uvijek upravu, tako da je jednostavno djetetu od 14 godina rekao da je se odriče i tako je do danas, nit je viđa, nit se čuju, nit zna o njoj bilo šta. Dječak kod njega provodi svaki vikend, bez obzira ako tad ima neki rođendan kod druga, on MORA kod tate, on mora cijeli raspust ostati kod njega u selu gdje nema kupatilo, ni vode u kući, gdje nema nijednog djeteta da se igra. On je uskraćen za druženja i ljetnja dešavanja i za putovanja na koje ja sa kćerkama idem. I, naravno, uz sve to on se ne smije javljati mami nit biti na internetu, jer ‘tako je tata rekao'”, govori za Lolu jedna mama.
Prijave jednog roditelja zbog nemogućnosti viđanja djeteta, iako je odlukom suda u konkretnom slučaju jasno precizirano kako bi to trebalo da funkcioniše, neplaćanje alimentacije, ubjeđivanje jednog roditelja da je drugi loš, zao, navođenje djeteta na laganje, ne samo drugom roditelju, već i nadležnima, sve to uvlači mališane u vrtlog pomućenih emocija i navodi ih da se, htjeli ili ne, svrstavaju na neku stranu.
“Iskreno, moj otac nije ni želio da nas viđa, ali je majka insistirala na tome, tako da nas je gurala tamo gdje nismo poželjne, što je jako stresno za djecu. Takođe, bile smo često prinuđene da tražimo lično od njega novac koji nije dao za mjesečnu alimentaciju, što je izazivalo njegovu ljutnju te vrijeđanja – reći djetetu od 10 godina ‘bićes kurva kao i majka’ je prilično teška rečenica. Manipulacija tipa iskrivljivanja slike i preuveličavanja kod socijalnog radnika su takođe stres za djecu – lažeš jer majka kaže da je tako ispravno, a osjećaš se kao go…”, govori za naš magazin jedna djevojka, dijete rastavljenih roditelja, dodajući da je trećinu toga preboljela, ali da su joj dvije trećine kamen u cipeli.
Sanja V., iz Banjaluke, o ovoj temi govori i kao dijete rastavljenih roditelja, ali i kao neko ko se razveo. Pomenuta iskustva kao dijete nije doživjela, pa stoga, kaže, tako nešto nije željela da priredi ni svom djetetu.
“Mislim da se to dešava kada su odnosi između dvoje ljudi neriješeni u smislu emocija, pa jedno drugom nešto dokazuju, a koriste dijete kao instrument. Moj bivši suprug našu kćerku viđa kada god poželi, kao i njegovi roditelji i ostala rodbina. Ja od njega ne očekujem ništa osim da njoj bude otac i zato mislim da i uspijevamo održati fer odnos. Zaista smatram da djetetu ne možeš uskratiti roditelja (osim ako je to prijetnja djetetu) i užasavam se takvih ljudi koji mogu postaviti sebe ispred djeteta i njegovih prava”, dodaje ona.
Kako nam je ranije navela Sandra Dobrijević-Šipka, koordinatorka za istraživanje i razvoj u Centru za socijalni rad Banja Luka, izlazeći iz uloge partnera svima treba da bude jasno da i dalje ostaju roditelji, a da se sve konfliktne situacije među njima i te kako odražavaju na djecu koja, suočena sa novim načinom života, ne mogu tako lako da shvate šta se dešava, zašto jednog roditelja manje viđaju, zbog čega, recimo, tata više ne živi tu i, što je najvažnije, neophodno je da budu svjesna da ona za sve to nisu nimalo kriva. Roditelji, nerijetko okrenuti sebi, svojim nesuglasicama i problemima, “ostave dijete po strani” dok se sve to ne riješi ili primjenjuju vlastite metode svođenja računa sa dojučerašnjim supružnikom.
“Viđala sam takve situacije, ali ti roditelji nađu opravdanje. Možda ga i ima, ali dijete ispašta pa sve pada u vodu! Tako mala djeca ne bi smjela da biraju između majke i oca. Ja sam svoje dijete stavila na prvo mjesto, popustila u nemogućem, ali da ono ne osjeti. I koliko god ‘ne voljela’ njegovog oca, dala sam mu da ga viđa više nego što je bilo kojim zakonom predviđeno. Skoro pa smo ravnopravni, prva tri dana sedmice je kod njega, ostale kod mene”, kaže nam Aida P., samohrana majka.
Iz organizacije “Save the children” ističu da je, kada su u pitanju kofliktni brakovi, neophodno konstantno naglašavati ulogu sudova i centara za socijalni rad, jer su odnosi među roditeljima u tolikoj mjeri narušeni da je teško očekivati da u procesu brakorazvodnog postupka njihove odluke budu racionalne i da ispred ličnih stavljaju interese djece. Međutim, iako je zakonom sve to uređeno, sistem često nema adekvatan odgovor na neke situacije u praksi, što nadležni redovno pravdaju manjkom resursa, u svakom pogledu.
“Ne bih sad ovde da nabrajam pojedinačne postupke jer se svi svode na isto – potkusurivanje međusobnih razmirica najvrijednijom valutom koju imamo – rođenom djecom. Budući da sam veći dio sedmice sam, imao sam vremena da razmišljam o uzroku svega toga. Naime, najveći dio energije u toku procesa razvoda, pa i nakon njega, se troši na utvrđivanje toga ‘ko je kriv’. Iako ustanove to zvanično ne čine, one se, u krajnjoj instanci, priklanjaju jednoj od strana i tako prećutno odlučuju ko je kriv. A nagrada za ispravnog su – djeca! Tako ta ‘ispravna’ strana dobija savršeno oružje za bilo koji budući sukob, te na neki način sredstvo prisile, pa i ucjene. Od tog trenutka, za svako moje neslaganje sa bivšom suprugom, za svaku drugačiju želju ili odluku koja nije u saglasju s njenom slijedi: ‘Nećeš viđati djecu!’ Vjerujte mi da nema gore kazne za roditelja koji želi biti dio odrastanja svoje djece. Svaki put kada se, u takvoj situaciji, pozovete na razum i ljudsko postupanje dobijete bahaćenje i pozivanje na ‘presudu’ zvaničnih institucija koja kaže ko je dobar, a ko loš roditelj”, navodi razvedeni otac Ninoslav- Tiki Dobrijević i dodaje da smatra da je ovdašnji porodični zakon, koji je trenutno na snazi, jako manjkav i kao takav nedorastao vremenu u kom živimo.
“Svima je jasno da takav zakon datira iz nekog prošlog vremena i da u ogromnoj mjeri favorizuje ženu kao dobrog roditelja. Mislim da nema većeg slučaja rodne diskriminacije od tog. I zapravo je jako mučno gledati sve to, naročito u vremenu kada se na sva zvona priča o ženskoj obespravljenosti”, zaključuje on.
Uz to, ako se malo osvrnemo, o tome se govori mnogo manje nego o, recimo, vršnjačkom nasilju, zlostavljanju ili otmicama djece. Mediji, obrazovne institucije, udruženja i organizacije koje se bave djecom i njihovim pravima mogu doprinijeti da se to mijenja, ali bez rada na sebi i nastojanja da se svaka situacija koja se odnosi i na djecu prevashodno sagleda iz ugla njihovih interesa, svaka borba će nam još zadugo biti uzaludna.
