Na to smo letovanje, meni kao detetu, činilo se putovali vekovima. Fića je bio već star, majka nervozna od vrućine nije prestajala da gunđa ceo put, jedino je ćale bio pun neke čudne strasti. Mesecima pre toga njegove uspavanke meni bile su duge priče o knjigama koje moram pročitati kad malo porastem, kad budem razumela „neke stvari“, ali uvek je završavao time da ima knjiga koje mogu da te gone i teraju da u životu kreneš za njima i njihovim putevima.
Ja bih uglavnom na sredini tog njegovog daveža zaspala, ali sam ga ponekad kroz san čula kako priča o njoj. P
osetio je jednom davno, poslom, još kao mladi inženjer, ali se razočarao jer nije to bila ona Aleksandrija, ona Darelova Aleksandrija.
„Posmatrajte ovo kao jednu avanturu“ tešio nas je usput, vozeći najbrže što je mogao našu staru krntiju, ne bismo li što pre stigli na trajekt. Moja je majka mrzela leto zbog vrućina, a more još više jer se kao dete davila. Drugim rečima, sav ćaletov entuzijazam oko toga da nije isto letovati na grčkom ostrvu i u Leptokariji u kojoj smo provodili prethodnih četiri, pet godina je bio uzaludan. Majka se jedino radovala što ćemo stići i što ćemo je dan-dva ostaviti na miru dok mi lutamo ostrvom.
Pošto smo u dva dana završili obilazak svega što se na Krfu moralo videti, bilo je vreme da ostavimo kevu da kupuje maslinke i cenka se sa matorim Grkinjama u jevelirnicama oko tirkiznog nakita koji je obožavala, a da se ja i ćale uputimo u našu avanturu. Fića nam je precrk’o još dok smo tražili smeštaj, pa ga je ostavio nekom Janisu da ga opravi a nas dvoje se uputili starim rasklimatanim autobusom put Kalamija.
Neudobnu vožnju u prenatrpanom autobusu prepunom lokalaca, ćale je prekraćivao pričom na lošem grčko –rusko-englesko-francuskom sa kondukterom objašnjavajući mu da smo ja i on dva pustolova u potrazi za kućom u kojoj je živeo Darel pišući svoje remek delo.
Jedna mlada gospođa nam je objasnila da je „Belu kuću“ najlakše naći u Kalamiju i da nećemo zalutati. Rekla nam je još da ona i muž drže tavernu u mestu pored i pozvala nas ljubazno da svratimo na halumi i Metaksu. Čim smo sišli iz autobusa, oboje osetismo pitomost malenog mesta u koje nas je dovela naša potraga za Darelom. Seoce je ležalo ispod druma, na samoj morskoj obali, svo utonulo u zelenilo.
Darelovu „Belu kuću“ smo pronašli odmah, a ćale je bio očajan kada su nam u kafani u njenom prizemlju saopštili da nam ne mogu iznajmiti ni jednu od soba jer su sve unapred zakupljene od „Tompson“-a koji je tu dovodio bogate Engleze koji su za paprene novce odsedali u Darelovim odajama, valjda kao i moj otac tražeći njegov duh među tim zidovima.
Meni je bilo dosadno pa sam izašla ispred kuće, znajući da će tatino muzejsko razgledanje kuće potrajati satima. Sela sam na stepenice u svojoj krem haljinici koju mi je tetka sašila baš za ovo letovanje. Malo nakon mene iz kuće je izašao kuždravi crni dečačić, nešto mlađi od mene, noseći neke kofe s vodom, činilo se teže od njega. Mahnuo mi je rukom, onako „dođi“ a ja sam potrčala za njim. Uporno je mi je nešto pričao kroz krezave zubiće a sam jedino na grčkom znala da kažem „den katalaveno elinika“. Shvatio je da ga ništa ne razumem, pokazao mi na dve kofe s vodom i shvatih da treba da zalijemo čitavu leju neko žutog cveća.
Znala sam da odmahnem grčki potvrdno glavom i prihvatila se prve kante. On je krenuo s jednog kraja, ja sa drugog. Kako to kod dece već biva, počeli smo da se utrkujemo ko će spretnije i brže. Videlo se da je njemu to verovatno svakodnevna obaveza i da mu bolje ide. On je njegov posao završio, a ja sam bila na pola. Prišao mi je, uzeo i moju kofu, odradio šta je trebalo i ostavio taman toliko vode da me na kraju sve te naše male avanture isprska od glave do pete. Prvo sam počela da plačem ali se on tako slatko cerekao kroz svoje zubiće da smo igru završili potpuno mokri i uplakani od smeha.
Neko je izašao iz „Bele kuće“ i viknuo „Dimitri“, dečak je otrčao unutra, a ja sam ostala mokra da se sušim na stepenicama. „Šta si to radila?“ upita otac, „Jesi li gladna?“.
Otišli smo u tavernu one gospođe iz autobusa. Već je padao mrak, u uglu taverne je Tanasis, gazdaricin muž štimovao buzuki. Pojelo se i popilo dosta i otac upita može li on da odsvira nešto. Jednom je na Plaki pravio lumperajku s društvom i tamošnji muzikanti su ga pustili. Buzuki ima 4 duple žice ali je tehnika slična kao na gitari. Veselili su se to veče, Darelu u čast i njegovom remek delu, moj otac, Tula i Tanasis a ja sam dremala za stolom misleći na kuždravog krezavog dečaka.
Naredna 2 dana smo proveli u Kalamiju, ja u igri sa Dimitrisom, otac u Darelovoj „Beloj kući“ čitajući beleške, slušajući vodiče koji svraćali sa svojim turistima u posetu, a tople julske večeri provodili smo kod Tule i Tanasisa.
Bilo je vreme da se vratimo onim istim klimavim autobusom, nazad u Krf kod majke. Ostavili smo Kalami, njegovu tišinu i zelenilo, Tulin halumi i Darelove odaje.
Tog jula sam za rođendan od oca dobila „Aleksandijski kvartet“. Pročitala sam ga mnogo godina kasnije.
Letimo na Krf za par sati. Ove ću godine pričati sinu svoju avanturu koju sam doživela u njegovim godinama, probati da klimavim autobusom siđemo do „Bele kuće“ i reći mu da postoje knjige, jedne od onih koje te teraju da u životu kreneš za njima i njihovim putevima….