Prošlog septembra zaputili smo se u Krakov, valjda jer mi se prosto činilo da bi Poljska mogla da bude kul.
Četiri dana poslije, šetali smo ulicama Jevrejske četvrti i razmatrali koliko li, majku mu, košta jedan stan u Krakovu i kako da tu lovu prikupimo.
Bili smo pod utiscima, računao sam, upravo smo se vraćali iz nekadašnje fabrike Oskara Šindlera (Oskar Schindler) u kojoj je danas muzej, malen, ali vrhunski organizovan, predivan i strašan u isto vrijeme, a odmah uz njega, tako simbolično i tako poljski, Muzej savremene umjetnosti sa djelima Veiveija (Ai Weiwei) i Vorhola (Andy Warhol).
Samo, fora s Krakovom je što te utisak da se tamo treba preseliti ne pušta ni kada prođe čitava jedna godina, uprkos svim gradovima posjećenim u međuvremenu.
Objasniti zašto nije jednostavno. Da, Krakov ima impresivni dvorac Vavel i pod njim zmaja koji bljuje vatru, ima mnoštvo muzeja i 10 puta više barova u podrumima starog grada, ima i taj šarmantni stari grad oivičen prelijepim parkom, koji je UNESCO prosto bio prinuđen da stavi na listu svjetske baštine, u čijem srcu je impozantni centralni trg pod čijom se kaldrmom prostire fenomenalni gradski muzej, sve sa ulazom kroz hologramsku maglu… ali zar većinu toga nemaju svi iole veći centri centralne Evrope?
Ne, nije do toga, nešto drugo mora biti fora, neki „duh grada“, kako često kažu kolege piskarala, otporan i na kišu koja je uporno pljuštala.
Jer, gdje se drugo ovakva vanvremenska ljepota srednjevjekovne prestonice nalazi na samo sat vremena od najjezivijih mjesta na planeti – užasavajuće malenog Aušvica, sa njegovim barakama za eksperimentisanje, zidovima za streljanje i pećima za spaljivanje, i nesagledivog Birkenaua, sa njegovim strahotama industrijskih razmjera i sablasnom prugom kao njegovom jedva polomljenom kičmom?
U kom drugom gradu danas ima toliko lijepih djevojaka i mladića, zbog kojih vam se čini da su svi redom, u stvari, foto-modeli koji su, eto, odlučili da predahnu od milanskih pista služeći piroge u lokalnom restoranu? Koji to grad od 760.000 duša ima još 8 miliona koje žive u krugu od 100 km od njegovog centra te dodatnih 12 miliona turista koji njime špartaju u doslovno svako doba godine?
I gdje još, zaboga, možete doživjeti scenu da pod bedemima tvrđave prolazi turistički trabant (!), koji se onda ugasi usred vožnje (!), pa iz njega izađe anđeoski lijepa djevojka u ranim dvadesetim, digne haubu, brzinski popravi kvar (!) i vrati se za volan uz oduševljenje turista zguranih na zadnje sjedište?!
Malo je takvih, zna i Iga Kazmjerčak (Iga Kaźmierczak, 28), Poljakinja kojoj je i samoj ovaj grad prva preporuka za posjetioce poput mene.
„Zatim Tromjasto (urbano područje koje čine Gdanjsk, Sopot i Gdinja, op.a) ljeti, da posjetite festival Open'er i vidite kako Poljaci partijaju, uživate u plažama i vrhunskoj ribi, obiđete dvorac Malbork, najveći na svijetu. I posjetite Vroclav, naravno, jer je to kul grad, samo tri sata udaljen od Berlina i Praga, Evropska prestonica kulture 2016. sa mnogo univerziteta, poslovnih prilika, festivala i pabova, ali ne previše turista, pa još uvijek ima svoju specifičnu atmosferu“, dodaje Iga, projekt koordinatorka iz, pogađate, Vroclava.
Iga i ja smo se upoznali nekoliko godina ranije, dok je putovala kroz BiH. Evropu je proputovala od Portugala do Litvanije i od Njemačke do Turske, a išla je često i izvan nje.
„Volim Vijetnam“, kaže ona, „totalno drugačija kultura, divan narod koji pokušava da ponovo izgradi svoju zemlju, nevjerovatno voće i plaže. I sviđa mi se Gruzija, zbog gostoprimstva, predivnih mjesta i hrane – hrana je sve u Gruziji. I na kraju, Italija, jer ima sve što ti treba u životu. Trudim se da je posjetim bar jednom svake godine.“
Ona to može sebi da priušti, jer je Poljska danas silna. Država koju su stalno napadali i sa istoka i sa zapada, čije su mnoge gradove doslovno poravnali prije nekoliko decenija, koja je imala i svoj socijalizam i ima svoju „slovensku dušu“, rekorder je Evropske unije po tome što joj ekonomija konstantno raste već 26 godina zaredom, pa je u državi od skoro 40 miliona ljudi danas svega oko 4% nezaposlenih.
„Iskreno, mogu da se požalim samo na našu vrlo strogu vladu“, priznaje Iga, „ali vidim prostor za promjenu. Prošlog mjeseca smo imali lokalne izbore i liberali vraćaju snagu.“
Naravno da imaju i svoje probleme. I kod njih su radikalne struje ojačale, fudbalski huligani su češće na naslovnicama od Levandovskog (Robert Lewandowski), aktuelna vlast ljuti Moskvu NATO raketama, ljuti Brisel prijetnjama urušavanjem EU, ljuti Poljakinje sve strožim zakonima o abortusu… No, narod Poljske čini ono što je uvijek i činio – bori se. I već se izborio za društvo u kojem se podrazumijevaju neke stvari o kojima južnoslovenska braća i dalje samo sanjaju.
https://www.facebook.com/artagainstproject/photos/a.639651369417634/1657624830953611/?type=3&theater
„Ako si pametan i dobro govoriš engleski, možeš lako da nađeš dobro plaćen posao i svi tvoji problemi su riješeni“, jasna je Iga.
Zato i nema želju da se seli drugdje, iako je živjela u Njemačkoj i Španiji, i na budućnost svoje zemlje gleda sa mnogo optimizma, mada ne vidi rješenje za neke probleme, poput brisanja jaza između bogatih i siromašnih.
Njen optimizam je sasvim utemeljen, uvjerili smo se ove jeseni, kada nas je opčinjenost Krakovom navela da se vratimo u Poljsku. Krenuli smo put Varšave, a on je sam otkrivao koliko je Poljska ozbiljna država. Njihove su glavne magistrale i auto-putevi ravni toliko hvaljenim njemačkima, a većina magistralnih puteva je još ukrašena prekrasnim drvoredima, po principu „nek se nađu“.
Kada čovjek stigne do Varšave, drvoreda mu ne nedostaje. Grad monstrouzno razrušen u ratu skoro da je čitav izgrađen nanovo. To znači da je od starog kvarta malo šta ostalo i neuporediv je sa krakovskim, ali je Varšava ono drugo, novo lice Poljske, sa socijalističkim crtama i šminkom šljaštećih nebodera, elitnih hotela i evropskih ili barem regionalnih sjedišta skoro svake veće svjetske kompanije koje možete da se sjetite.
U jednoj od takvih radi i Milana Vrga (28), već dvije i po godine. Upoznali smo se u Banjoj Luci, u studentskoj organizaciji AIESEC, gdje se, kao prava putnička duša, zadržala kratko. Uslijedila je stipendija za master internacionalnog poslovanja u Katovicama, a odmah potom i posao u jednoj od vodećih svjetskih banaka.
„Ništa me ovdje nije šokiralo, ali su Poljaci prilično hladni i rezervisani, opuste se tek nakon dvije-tri čašice votke“, tako Milana opisuje svoje nove komšije, „vrlo su religiozni, rano stupaju u brak i nisu pretjerano otvoreni prema strancima, iako ih imaju sve više. Kao narodi i nismo toliko slični, ali im je porodica na prvom mjestu, kao i kod nas. Imamo i sličan jezik, s tim da mnogo riječi ima drugačije značenje, pa je ‘brak’, recimo, ‘nedostatak’, a ‘ružno’ znači ‘različito’.“
Mi smo na čudan način saznali i da „droga“ znači „put“ (nije to što mislite, već je na jednom bilbordu za izvjesni krakovski fakultet pisalo „Twoja prosta droga do kariery“). I „samojebka“ je „selfi“, ali Milana i ja nismo uspjeli da napravimo jedan zajednički, pošto nisam ni znao da je sad u Varšavi. „Ko bi rekao da je neko naš u Poljskoj“, napisala mi je tada, ali postoji sasvim dovoljno razloga da se bude tamo.
„U odnosu na druge glavne evropske gradove, Varšava nije tako skupa. Može da se uporedi sa Beogradom, s tim da je smještaj skuplji, a hrana čak jeftinija. Odlazak u restoran ili na kafu je skoro duplo skuplji nego kod nas, ali s obzirom na životni standard, cijene su prihvatljive. Kulturnih dešavanja uvijek ima, saobraćaj je dobro povezan, a odavde možete da nađete jeftine letove do drugih evropskih gradova“, objašnjava ona.
Za razliku od starinskog, artističkog, kafanskog Krakova, Varšava jeste ogromna, užurbana i blistavo nova. Iako u samom gradu živi 1,7 miliona, a na široj teritoriji puna 3 miliona ljudi, to uopšte ne osjećaš, jer su u većem dijelu grada sami trotoari široki kao prosječna balkanska ulica.
Varšavski bulevari su grandiozni, manji samo od nebrojenih parkova, a ako bi se morao izdvojiti neki, to je svakako Lazjenki park. Bivše vladarsko kupalište danas je gigantsko zeleno utočište sa prekrasnim lokacijama poput akustičnog džepa oko spomenika Šopenu (Frédéric Chopin), romantične Palate na vodi ili mnogih muzeja i galerija ušuškanih u stare građevine između stabala.
A kada su već drumovi i parkovi takvi, podrazumijeva se da se u zemlji bogate tradicije svih mogućih umjetnosti i količine i dimenzije pozorišta, biblioteka i muzeja mjere brojkama nepojmljivim za balkanske umove. Među njima je obavezno odvojiti tri časa za POLIN, fascinantni muzej poljskih Jevreja koji će te na krajnje zabavan i interaktivan način provesti kroz sve turbulentne epohe ovog naroda na poljskom tlu, te barem toliko za Kopernikov naučni centar, multimedijalnu posvetu naučniku i nauci toliko dobro osmišljenu da će neminovno probuditi dijete u tebi.
„Životni standard je na dobrom nivou, a poslovnih ponuda svakim danom sve više. Generalno sam zadovoljna životom ovdje“, zaključuje Milana, iako sebe ne vidi trajno u Poljskoj.
Ko želi da doživi tu drugu, neonsku, biznis stranu Varšave, neka se prosto popne (poželjno noću) na vidikovac Palate nauke i kulture, vjerovatno najimpozantnije građevine u čitavoj prestonici – kako zbog njene arhitekture, monumentalnosti i opčinjavajućeg osvjetljenja, tako i zbog činjenice da se samo u ovom kompleksu nalaze četiri teatra, šest muzeja, sedam obrazovnih ustanova i bioskop – i dobro pogleda na sve četiri strane.
Ono što će vidjeti jasna je poruka kako jedna zemlja i jedan narod mogu da se uzdignu iznad svih nedaća koje ih snađu – istih kakve mi i danas koristimo kao opravdanja, samo još težih.
Jer, Poljska možda nikad nije dala kvislinga, ali jeste primjer za svu braću sa Balkana. Time je zaslužila da ostane u našim srcima, iako Džoni odavno ne pjeva o njoj.
Krakov, Varšava, Vroclav ili Lođ, ti odaberi, nema pogrešne „droge“ koja vodi do Poljske. Pa makar i u Gdanjsk i njegove uzavrele tvornice.
https://www.youtube.com/watch?v=eNVY-n6-Hk0
