Ah, rane devedesete! Godine kada je Evropa rušila zidove rukovanjima i sporazumima, a Balkan haubicama. Kada su Amerikanci lansirali Habl teleskop, a Jugosloveni trend pretakanja goriva metodom cuclanja iz kanistera. Kada je svijet patentirao internet, a mi turbo folk.
U kratkim pauzama između izvještaja sa ratišta, regrutacijskih spotova i (ne)naručenih motivacionih pjesama „drugova zagrebačkih“ i „drugova beogradskih“, upravo je turbo folk popunjavao prostor, sa jednim jedinim zadatkom – da na tren skrene ljudima misli sa činjenice da program gledaju u skloništu, ogrnuti rasparanim ćebadima, dok srču mlijeko u prahu.
Bila je to šarena i raznovrsna ekipa pjevačica i pjevača koji su iskakali kao pečurke poslije jake kiše, i iz tog blata, u kojem smo se svi zajedno valjali kao prasići, mnogi od njih izrasli su u kulturne fenomene ili barem imućne muzičare.
Neki spotovi su se izdvojili iz te mase jednoličnosti i posebno su vrijedni pomena, jer…
Neki se danas stide svojih početaka. Drugi ih, opet, pošteno prihvataju i ne bježe od njih. Na kraju krajeva, VHS kasete su preživjele i pretvorene su u YouTube snimke, pa su sva negiranja veća tragikomedija od onoga što je na njima zabilježeno.
A šta je zabilježeno? U periodu od ‘91. do ‘95, očekivano, rijetko ko je imao novčanih i tehničkih mogućnosti da pravi neka ludila od video-spotova. Stoga, većina njih je izgledala slično: u sredini šik obučen pjevač ili pjevačica natapirana na „popuni svu širinu ekrana“ nivo, ispod njega/nje šljašteći podijum, iza scenografija studija u koji nije uložen dinar otkako je objavljeno da je Tito umro, a u kadru animacije na nivou Microsoft Paint-a, montažerske bravure umnožavanja slike i što kreativniji plesni pokreti osobe u fokusu.
Međutim, neki spotovi su se izdvojili iz te mase jednoličnosti i posebno su vrijedni pomena, jer… pa, objasnićemo već zašto.
