Kada bi postojao prolaz koji bi vas doveo do mjesta s kojeg biste gledali svijet mojim očima – što biste vidjeli?
Moji su dani šareni. Nekada se volim odmoriti od boja, pa spavam, satima. Moji su snovi filmovi koji bi napunili najveće dvorane. Nekada plačem zbog ljudi koje srećem na ulicama – kao da osjećam težinu njihovih života. Nekada je odnesem doma, pa pišem nešto što nisam ni znala da znam. Kada biste mojim očima gledali svijet – ljude biste, možda, gledali drugačije nego što ste ih gledali do sada. Nekada te ljude ponesem doma, pa se igram scenarijima koji nikada neće zaživjeti. Zabavljaju me sitnice.
Biste li vi dopustili svom najboljem prijatelju, partneru ili majci da svijet vide vašim očima? Biste li na jedan dan htjeli biti netko drugi? Biste li htjeli mijenjati sve što imate te od sutra živjeti kao netko tko je uspješniji, bolji ili sretniji? Biste li mogli živjeti s tim teretom ili taj teret uopće ne vidite?
Ono što možemo pronaći u većini filmova čiji je scenarij pisao Charlie Kaufman opsjednutost je stvarima i ljudima koje bi trebali stavljati na drugo mjesto. Iz nekog sam razloga uvijek izbjegavala film “Being John Malkovich”. Kada sam ga upalila, osmijeh se vrlo brzo pojavio na mom licu i pomislila sam – klasični Kaufman. Gomila pogubljenih likova koji jure nešto što zapravo trebaju pronaći u sebi.
Mnoge sam stvari povezivala s filmom “Synecdoche, New York”. U oba filma susrećemo se s ljudima koji se boje uzeti stvari u svoje ruke. Boje se gospodariti svojim životom na način na koji žele. Lakše je skrivati se iza nekoga i nečega što nije tvoje i što nisi ti. Iz tuđih očiju promatrati svijet i tuđim rukama dirati ono što bi tvoje ruke htjele doticati svakoga dana – prečica je kojom bi mnogi krenuli.
Charlie Kaufman savršeno zna ispreplesti svjesno i podsvjesno. Njegovi će me prekidi sa stvarnošću dovesti do onog što je jedino stvarno. To sam učinila i za vrijeme filma “Being John Malkovich”. Prva stvar koja mi je pala na pamet kada sam upalila ovaj film bila je – jesam li dovoljno hrabra da pustim nekoga u svoju glavu? Što bi se dogodilo kada bi, baš kao i u ovom filmu, postojao prolaz do moje, tvoje ili njegove glave? Bi li ljudi, baš kao i u filmu, plaćali da barem na 15 minuta budu netko drugi? Je li danas toliko teško nositi se sa samim sobom? Koliko bi ljudi platilo da se odmore od svojih misli? Jesu li ljudi danas zaboravili uživati sami sa sobom?
Kada bi postojao prolaz koji bi vas doveo do mjesta s kojeg biste gledali svijet mojim očima – što biste osjećali? Nekada sam apsolutno izgubljena. Nekada postavljam gomilu bespotrebnih pitanja. Nekada ne znam kamo želim ići. I to je u redu. Uživam u svojoj pogubljenosti i pronađem se u trenutku u kojem trebam. Nekada ne znam što radim – no i tada radim baš ono što trebam. Biste li na jedan dan htjeli biti netko drugi? Biste li htjeli vidjeti što znači biti izgubljen na način drugačiji od vašeg?
Volim kada me filmovi uznemire i nasmiju u isti tren. Kada sam gledala “Synecdoche, New York”, u meni se budila gomila osjećaja. Pitala sam se zbog čega tražimo odobrenja drugih? Zbog čega često živimo po pravilima koja nisu naša, unatoč tome što znamo da sve to možemo promijeniti samo u jednom danu? Trebamo li čekati duboku starost i smrt kako bismo shvatili da smo sve radili krivo? Zbog čega ne mijenjamo stvari koje nam noću ne daju spavati?
Za svaki izbor, bio on pogrešan ili pravi, potrebna je snaga. Ako sam odabrala živjeti život koji nije moj, potrebna mi je veća količina snage i izdržljivosti nego u slučaju da se odlučim za opciju u kojoj takav život napuštam. Koja je cijena svega toga? Što nas to sprječava u odabiru života o kakvom smo sanjali? Nije li lakše stati na noge, suočiti se sa strahom od nepoznatog i već sutra krenuti putem koji si htio, nego provesti cijeli život crpeći vlastitu životnu energiju kako bi preživio dan? Zašto pretvoriti život u generalnu probu predstave koja nikada neće doći?
Kada bi postojao prolaz koji bi vas doveo do mjesta s kojeg biste gledali svijet mojim očima – s čim biste se susreli? Nekada se sretnem s istim ranama koje nosim na drugačiji način. Nekada udaram o zidove laži koje sam sama izgradila i onda ih probijem. Ne osvrćem se. Nekada cipelu obuvam na krivu nogu – da si otežam hod. Nekada volim kada boli, pa se borim dopustiti si biti sretna i onda kada ne želim. Kada bi postojao prolaz koji bi vas doveo do mjesta s kojeg biste svijet gledali svojim očima – koje nisu iste oči s kojima ste gledali do sada – kako biste obojili svoj svijet? Kada bi pronašli prolaz koji bi vas doveo do mjesta na kojem biste vi prestali biti vi, na kojem biste počeli biti netko drugi, biste li pristali na to?
Naslovna fotografija: “Being John Malkovich” promo
