Abelard i Eloiz (Abelard i Heloise)
Pariz je 1117. godine bio centar akademskog života, a njegov vođa je bio profesor Piter Abelard sa Notr Dama. Njegova najpoznatija učenica je bila Eloiz, nećaka Vilijama Fulbera (William Fulbert) , kanonika katedrale Notr Dam. On je Piteru ponudio smještaj, a zauzvrat je tražio da podučava Eloiz. Ubrzo je između njih planula ljubav, a kada ih je Vilijam otkrio jedne noći, izbacio je Pitera na ulicu, no ljubavnici su pobjegli zajedno. Vijest o rođenju njihovog sina Astrolejba (Astrolabe) je jako naljutila Vilijama, ali je pristao na to da se njih dvoje vjenčaju, kako bi se izbjegla sramota i skandal. Njegov jedini uslov je bio da vjenčanje bude tajno. Iako su poslije svadbe živjeli odvojeno, to nije dugo potrajalo i njih dvoje su opet pobjegli. Da bi im se osvetio, Vilijam je javno objavio da su njih dvoje u braku i da imaju dijete, što im je mnogo naškodilo.
Piter je odveo Eloiz da živi u manastiru, a sina više nije smjela da vidi. Vilijem je odlučio da kazni Pitera tako što mu je provalio u kuću i kastrirao ga. Tada su se crkva i javnost okrenuli protiv Vilijema, a Piter se zamonašio u francuskom manastiru. Razdvojeni, Elois i Piter su se počeli dopisivati. Na jedno njeno pismo Piter je odgovorio da više nisu muž i žena, već porodica u Hristu. Eloiz je to prihvatila i ostali su razdvojeni sve do Piterove smrti. Njegova posljednja želja je bila da bude sahranjen u Eloizinoj opatovini.
Šest vijekova poslije Eloizine smrti, priča o njihovoj ljubavi je toliko dirnula Džozefin Bonapart (Josephine Bonaparte) da je naredila da se njihovi posmrtni ostaci premjeste u zajedničko vječno počivalište na groblju u Parizu.
