Još kao djevojčica slušala sam radio i zamišljala kako u toj čudnoj kutiji žive i rade mali ljudi. Kad ja otvorim oči, oni hitro idi do malog umivaonika. Peru lice, žure da tačno na vrijeme stignu na svoja radna mjesta i pozdrave nas u novom danu. U mojoj glavi imali su uniforme. Ispeglane, sa svim dugmićima na mjestu. Jer to što ih mi ne vidimo, ne znači da oni ne drže do sebe.
Sve što kažu bila je istina.
Kada gospodin iz kutije kaže: “Tačno je dvanaest časova”, nekim čudom uvijek bi se kazaljke preklopile jedna preko duge i bilo je dvanaest. Ako slučajno kaže: “Danas poslijepodne će padati kiša”, svi iz kuće bi krenuli sa kišobranima.
Smišljali smo razne načine kako da ovu čudnu spravu učinimo još zabavnijom. Nedugo zatim sva djeca u ulici znala su kombinaciju dugmadi kako bi na kasetama ostajao zvuk. To je bila mala laboratorija koja je neumorno radila. Poput druge smjene. Kada čovečuljci iz kutije završe posao, ovi drugi ga preuzmu.
Satima smo premotavali… naprijed, nazad, rec, pauza, plej… Epohalno otkriće je bila spoznaja da i sami možemo snimati svoj glas. Onda smo od starije postave preuzeli način rada, a sadržaj je bio inovativan. Vijesti su uglavnom obuhvatale Karađorđevu ulicu, dio ulice Maraka Ećimovića i tek poneka sa veće udaljenosti.
Glasile su otprilike ovako: “Sinoć su nepoznata lica nepozvana ušla na čika Momirovo imanje i otuđila veću količinu paradajza, krastavaca i paprika iz njegovog plastenika. O ovom činu nepoštovanja i naposlušnosti obavješteni su roditelji. Obavijestio ih je tužibaba Danko.”
Moram priznati da su ove vijesti za to doba bile veoma objektivne.
Na času srpskog jezika, učiteljica nam je dala neko štivo da čitamo. Čitali smo neumorno, jedno po jedno. Ona bi stajala pored svakog đaka, podesila svoju štopericu na satu i rukom davala znak kad da se počne sa čitanjem. Na kraju ovog eksperimenta, odabrala je nas šestoro.
“Sutra idemo na radio”, rekla je. “Imaćete priliku da snimate dječiju emisiju.”
Sjećam se ljubomornih pogleda dječaka koji nisu mogli da sakriju svoju ljubomoru i nevjericu. Znam… i meni je bilo teško povjerovati da je zaista moguće ući u tu začaranu kutiju. Sjećam se svakog stepenika, svakih vrata, svakog praga, mirisa starih ploča, traka…Miris nove plastike, miris tek otvorene igračke.
Podjeljeni po ulogama, brzo smo shvatili šta nam je zadatak. I krenuli smo. Počeli smo od mog dijela. Ide ovako:
“Bruji veselo vodenički točak,
glas mu putuje sunčevim poljima
i gubi se u staroj bukovoj šumi
punoj tišine i vlažnih sjenki.
U vodenici drijema mlinar Triša,
star i dobroćudan čičica…”
Smjenjivali smo se bez greške. Mačak koji je otišao u hajduke, kog je opisao Branko Ćopić, bio je spreman da se emituje u dječijoj emisiji našeg radija, koju su spremali drugorazredni osnovci.
Vremenom sam shvatila koliko su ti “mali ljudi” u radiju, zapravo veliki. Koliko je njihov posao težak. Gotovo kao posao rudara. Kopati, tražiti, prljati ruke, tragati, čuvati tlo pod sobom i nad sobom, i na svijetlost iznijeti samo jedan grumen. Onaj zlata vrijedan. Pronaći vijest, novost, reprtažu, priču koja obavještava, vaspitava, savjetuje, zabavlja. Znamo i sami da nije uvijek lako praviti društvo svima.
Ne znam ni sama što se prisjetih ovih dana, još manje što ova sjećanja stavih na papir. Da li zbog toga što “čarobna kutija” više nikog ne zanima, što sa svakom kišom kupimo po jedan kišobran, što pustolovine Brankovog mačka hajduka više nisu zanimljive, što se ne zna ko je “prav”, a ko tužibaba, što današnje učiteljice lakiraju nokte, što je “Insta story” zanimljiviji od bilo koje dječije emisije… Eto napisah.
U potpisu “mali čovjek” iz radija.
