Provirite kroz prozor, vidite li sunce? Bijelo i hladno kao petodinarka kotrlja se nebeskom nizbrdicom. Ko ga nađe- njegovo je.
Jeste li ga uhvatile? Spremajte se polako. Svaku konturu na licu iscrtajte pažljivo, jer žena mora biti žena non- stop, pošto se nikad ne zna kad muževi mogu postati muškarci. Ipak, nemojte sad da zavisite od onoga čega nema. Pravite se kao da imate i nešto drugo. Pa u monotoniju i mrtvilo života unesite malo svoje neozbiljnosti, neodgovornosti i lošeg ukusa.
Onda bacite pogled na krevet. Još topao.
U njemu ušuškani snovi. U njemu ušuškan neko. Jer budni su oni koji vole, dok još spavaju oni koji su voljeni. Volite se i kada niste zajedno, to je prava ljubav. Ko umije da se voli samo kad je zajedno, taj ne pravi pitanje s kim je. I niste neka vrsta na izmaku ako volite samo svog muža, jer ima još takvih žena. Nisu ništa posebno ti muževi, već te žene.
Udahnuli ste i ovo jutro i krenuli u potragu za srećom. Ali, pazite, prije nego što krenete da je tražite, provjerite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umiju da je vide. Danas će biti lijepo svima onima koji ne traže mnogo. Jer, sljepilo nas je odvelo na stranputicu pa smo zaboravili na nju, na ljubav. I toliko je malo ima među ljudima. Zato, onaj ko umije da voli ne bi trebalo ništa drugo da radi.
I tako i nama prolaze godine. Volimo se i ne radimo ništa drugo. Živimo od ljubavi i izliva neodgovornosti. Može nam se da uživamo.
Nemojte sad da zavisite od onoga čega nema. Pravite se kao da imate i nešto drugo. Pa u monotoniju i mrtvilo života unesite malo svoje neozbiljnosti, neodgovornosti i lošeg ukusa.
A sjećate li se onih dijelova Porodičnog zakona što vam matičar iščita pred familijom onog dana kada vam je bijelo najljepše stajalo? I danas pamtim kikotanje na riječ ravnopravnost, a ja se za nju nisam borila. Ona se u našoj zajednici podrazumijevala.
Prije nego što krenete da je tražite, provjerite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umiju da je vide. Danas će biti lijepo svima onima koji ne traže mnogo.
Zakon kaže da su muž i žena u bračnoj zajednici ravnopravni. To se može i ljepše reći. Povećajte svoje obaveze kako ne biste ugrožavali prava drugih. Eto, mi smo povećali obaveze pa uveče jedva čekamo da se ponovo nađemo u svoja četiri zida da se ispričamo i ponovo izlijemo, prelijemo i razlijemo svu ljubav i neozbiljnost. Po milioniti put.
Taj akt nam reče da ne budemo ljubomorni jedno na drugo, već na brak pa ga, po savjetu, ljubomorno branimo od ponekih koji bi možda poželjeli da budu dio njega.
Ali do večeras ima vremena. Ni radni dan nije počeo. Sa svojih osam sati smjestio se tu negdje kada ljubav pauzira. Kroz ogroman prozor kancelarije tražim ono bijelo i hladno sunce. Urednica izlazi iz taksija. Krenula je i u ovo jutro odlučna i čvrsta! Čini mi se da svojim koracima okreće Zemljinu kuglu.
Žena mora biti žena non- stop, pošto se nikad ne zna kad muževi mogu postati muškarci.
Zadatak – od citata napravi priču. Igraj se riječima. Riječima velikog Duška Radovića.
I kako da se priča ne isplete sama, kad je sve još prije nekoliko časova započelo njegovim riječima? Jer, on je život. Njegovih hiljadu riječi. Hiljadu riječi o njemu. Riječi su to koje, precizno poput švalje, iskroje dan.
Čitam tako da i danas ima onih koji bi htjeli da mijenjaju svijet. Prije nego što ga srede, bilo bi bolje da poprave česmu u svom stanu. Svijet bi bio mnogo sretniji i ljepši kad bi svako samo popravio česmu ili makar zube.
Iz društvene hornike izdvajamo vijest da su vandali ponovo uništili korpe za otpatke. A zašto ih, na primjer, nova gradska vlast ne bi podigla na visinu koševa za košarku? Bila bi to provokacija kojoj nitko od naše košarkaške nacije ne bi odolio. Koševi bi bili puni, a grad čist.
Među jadikovkama – uvijek je bolje tamo nego ovdje i uvijek je ljepše ono nego ovo. A zapravo, nemamo sreće sa onim što imamo i što jesmo. Našu sreću uživaju drugi, a da to možda i ne znaju.
I svaki dan rješavamo svjetsku i sitne krize. A kraja im nema. A nema ni snage. Ni volje. Ni moći. Ja ću, ipak, za sve što nisam mogla, urednici reći da nisam htjela. Oprostiće mi, pa ćemo otići svaka svojoj kući da u život unesemo malo neozbiljnosti. Da razlijemo i prelijemo ljubav. Jer, svako dijete bi trebalo da ima bar po jednu sestru ili brata, za slučaj da mu fale mama ili tata.
Znajte, začas stignemo od večeri do jutra. A od jutra do večeri treba dugo i naporno putovati.
Ali novi dan svejedno će stići!
