Jeste li čuli da Dorijan Grej postaje žensko? Onaj Dorijan Grej, kojeg je Oskar Vajld napisao i zauvijek smjestio i njega i sebe u legendu, neće više biti ljepotan sa portreta. U novoj filmskoj adaptaciji slavnog romana, Dorijan će postati Dorijana.
Dio je to velikog trenda koji je zahvatio Holivud u posljednje vrijeme. Tako nam je već najavljeno da se sprema „Gospodar muva“ sa podivljalim djevojčicama umjesto izbezumljenih dječaka, „Istjerivačice duhova“ smo već dobili, uskoro stiže i „Okeanovih osam“, koje će biti Sandra Bulok, En Hatavej, Kejt Blanšet, Rijana…
U onom periodu kad je Danijel Krejg odlučio da nikada više neće biti Džejms Bond, a prije nego što se sjetio da takav novac nigdje drugo neće zaraditi i pokupio svoje fekalije za sobom – u tom periodu je trajala opšta potraga za novim Bondom. I dok se najveća bitka u društveno korektnoj javnosti vodila oko toga da li treba da bude afroamerikanac (Idris Elba) ili da ostane bijelac, nije bio zanemarljiv broj glasova koji su tražili da agent 007 postane agentkinja.
Da li je šteta što se to nije desilo? Ne.
Hajde odmah da pobrojimo nekoliko nespornih činjenica: a) Holivud je bez premca najveći filmski centar na svijetu; b) film je umjetnost koja ima ogroman potencijal za uspostavljanje trendova i usmjeravanje pažnje javnosti; v) kao takav, film bi morao da uvijek bude korak ili dva ispred svog vremena; g) zastupljenost žena na filmu je očajna – od brojčane zastupljenosti do vrste uloga koje žene dobijaju, broja replika, razrađenosti njihovih karaktera. I joj, da – d) kod nas je stanje još gore.
Sad kad smo to pobrojali, treba li nam ipak ženski Džejms Bond? Apsolutno ne.
Da se razumijemo, neki ljudi su na tu ideju došli vođeni dobrim namjerama. Ako uzmete jednog od najpoznatijih likova koje je pop kultura iznjedrila – to oličenje stereotipnog muškarca, koji jednim okom nišani najvećeg zlikovca na svijetu a drugim namiguje naljepšoj djevi na planeti, pa i zlikovac i djeva istog trena padaju na pod – dakle, ako uzmete takvog lika i pretvorite ga u ženu, vi šaljete poruku. Poruku o tome da se vremena mijenjaju, da su i žene samostalne, hrabre i sposobne, da mogu oko jednog prsta da vrte pištolj a oko drugog najpoželjniji primjerak suprotnog pola. Takva je, kažem, bila dobra namjera jednih, a svi znamo onu američku izreku o tome gdje dobre namjere nekad odvedu…
Naime, može i narednih 15 Bondova da bude ženskog pola, one bi zauvijek bile samo nastavak. Nastavak priče koju je Ijan Fleming napravio oko najtipičnije muškarčine još od Džingis Kana. Džejms Bond na papiru će zauvijek biti uglađeni kurvar i šmekerski agent u službi engleske kraljice, a na ekranu će zauvijek biti Šon Koneri (ok, za mene će to biti on, za neke druge će biti Mur, Brosnan…). I možemo ga pretvoriti i u, recimo, tamnoputu kolumbijsku lezbejku, ali glumica kojoj ta uloga zapadne će zauvijek biti poređena sa svojim muškim prethodnicima, a njena Bondica sa onim što je Bond u svojoj suštini, na svojim počecima bio. Uvijek će to biti samo manje ili više uspješni nastavak jedne muške priče.
E sad, postoji i ta druga grupa ljudi koja na ove ideje dolazi iz drugih pobuda. One su, kao što biste i očekivali od jedne moćne industrije, novčane. Pedantni statističari iz organizacije Gender in Media izračunali su da su u 2015. filmovi sa vodećim ženskim protagonistima na blagajnama zaradili 15,8% više, a u prošloj godini 7,3% više od onih u kojima glavne uloge igraju muškarci. Da li seks prodaje, pa je nekima ljepše vidjeti žensku protagonistkinju umjesto muškarca? Sigurno. Da li se jaše talas filmskog feminizma, pa neki nude ženski lik samo kako bi iskoristili priliku za zaradu? Vjerovatno. Da li zaista dolazi do kakvog-takvog prodora novog daha u film i veće zastupljenosti kvalitetnih ženskih likova? Apsolutno.
I dok prva dva odgovora nisu prijatna, nisu nužno ni loša. Da se ne lažemo, Džejms Bond je stoprocentni stereotip i lik koji je pretvoren u objekat, i u očima žena i u očima muškaraca – za neke žene je Pirs Brosnan u ulozi agenta muškarac iz njihove mašte, za neke muškarce je on maštarija o samome sebi. Onaj dio filmske publike koji od filma želi prvenstveno zabavu – a taj dio je uvijek bio najbrojniji – uvijek će tražiti ovakve likove, da se s njima poistovijete, da s njima odmaštaju, da se u njih zaljube ili uz njih samo odmore.
I baš zbog toga je važno kreirati raznovrsne ženske likove – od nule. I neka oni budu osavremenjene adaptacije kao „Wonder Women“ sa Gal Gadot, neka budu borbene sredovječne žene kao „Still Alice“ sa Džulijen Mur, neka budu nadrealne seksepilne heroine kao „Atomic Blonde“ sa Šarliz Teron ili hrabre poslovne žene kao „Joy“ sa Dženifer Lorens, neka budu u stvarnim inspirativnim pričama kao u „Hidden Figures“ ili u zamišljenim pričama koje pomijeraju stvarne granice kao „La Vie d'Adele“… Ali neka budu ženske od početka, neukaljane epitetima kopija i neopterećene ranijim muškim zaslugama. Samo tako će moći da izrastu u neke nove Bondove, nove i drugačije globalne fenomene, uz koje će moći da odrastaju neke nove i drugačije generacije.
Da se razumijemo, priča će biti završena tek onda kada iza kamere, na pozicijama scenarista, reditelja i producenata, bude mnogo više žena nego što ih je danas, jer je samo to kakav-takav garant većeg broja kvalitetnih ženskih uloga. No, korak po korak. I Sofija Kopola je do statusa cijenjene rediteljke došla tek nakon što je najprije onako nespretno umrla pred kamerom na kraju jednog „Kuma“.
Naslovna fotografija: Ostill / Shutterstock
