Ben i Paula Orrah su bili presrećni kada su im doktori saopštili da će dobiti blizance. Polly i Logan su danas dvije zdrave bebice, ali su dobro uplašili svoje roditelje zato što su rođeni nakon samo sedam mjeseci trudnoće! Proveli su šest sedmica na intenzivnoj njezi i tek onda stigli svojoj kući.
Ono što Ben nije očekivao jeste da će samo dva mjeseca nakon njihovog rođenja početi da ima noćne more i flešbekove na te dane provedene u bolnici, te da će svakodnevno nekontrolisano plakati.
“Trebao sam biti srećan. No, te noćne more su bile toliko stvarne. Znalo se desiti da budem na poslu, gledam kroz mikroskop i dobijem flešbek. Srce mi je lupalo kao ludo”, priča Ben.
Danas Ben zna da je tada ustvari patio od postraumatskog stresnog poremećaja, teške depresije i anksioznosti izazvane teškim okolnostima u kojima su blizanci proveli svoje prve sedmice života. Kada je shvatio koliko je loše, potražio je stručnu pomoć. Uskoro Polly i Logan slave svoj prvi rođendan, zdravi su i oni i njihov tata. No, Ben želi da podijeli svoje iskustvo sa očevima širom svijeta kako bi im pokazao da nisu jedini koji se bore s tim.
Svijest o perinatalnim problemima mentalnog zdravlja među kojima su i posttraumatski stresni poremećaj, depresija i anksioznost, te načini na koje mogu da utiču na oba roditelja, definitivno raste. Istraživanje nacionalne Fondacije za porođaj je pokazalo da je 38% novih očeva priznalo da su zabrinuti zbog svog mentalnog zdravlja, a jedan od deset je dobio i dijagnozu. Kada su u pitanju majke, jednoj od pet je postavljena dijagnoza. Broj očeva koji pate od posttraumatskog poremećaja se još uvijek ne zna, ali se smatra da ovaj problem pogađa sve više muškaraca.
“Ovo vrijeme je naročito osjetljivo za muškarce i njihovo mentalno zdravlje. Moramo znati što više o postraumatskom stresnom poremećaju. Znamo da od njega pate i muškarci. Do toga može doći i ako oni svjedoče traumatičnom porođaju ili bolesti majke ili bebe”, objašnjava Sarah McMullen, direktorica nacionalne Fondacije za porođaj.
Ona je dodala da i promjene u vezi, stilu života, finansijski problemi i pritisak zbog nemogućnosti da podrži partnerku takođe mogu biti faktori koji izazivaju postraumatski stresni poremećaj. U cijeloj situaciji ne pomaže ni činjenica da muškarci više oklijevaju u tome da potraže pomoć. Sa tom tvrdnjom se slaže i Ben.
“Mnogi muškarci su ubijeđeni da kao očevi moraju biti snažni i da se sa svim problemima mogu nositi. To je veoma teško. Moramo biti iskreni kada su naše emocije u pitanju. Ja sam upoznao mnoge očeve koji su se mučili nakon rođenja djeteta iako su na prvi pogled izgledali dobro”, priča Ben i dodaje: “Samog sebe sam posmatrao kao neuspješnog čovjeka i pogrešno sam pretpostavljao da će i drugi ljudi tako misliti o meni.”
Ben nije želio da opterećuje Paulu svojim problemima zato što je ona imala već dovoljno briga oko dvije bebe rođene prije vremena. Nije želio da joj odvlači pažnju sa djece i mislio je da će njoj biti još gore ako zna koliko se on loše osjeća. Smatrao je da on nju treba da zaštiti i da bi bilo sebično da razgovara s njom o onome što ga muči.
Nakon porođaja, Ben i Paula su svoje bebice prvi put vidjeli na odjelu intenzivne njege. Budući da je Ben radio na hematologiji, znao je da je dio bolnice u kojem su ležali Polly i Logan bio rezervisan za najbolesniju djecu. Oko Loganovog inkubatora je bilo nekoliko doktora koji su njemu i Pauli rekli da dođu kasnije zato što moraju da stabiliziraju bebu. Tek kasnije su Loganovi roditelji saznali da su doktori mislili da njihov sinčić ima sepsu. U drugoj sobi Polly je nakratko prestala da diše.
“Bila je plava. Oboje su izgledali tako krhko sa svim tim cjevčicama oko sebe. Shvatio sam da nećemo tako brzo odvesti svoje bebice kući i to je bio veliki šok”, priča Ben.
Narednih nekoliko sedmica zdravstveno stanje njihove djece je bilo promjenjivo. Nikad se nisu mogli opustiti. Jedan dan je sve bilo savršeno i mislili su da će Polly i Logan uskoro izaći iz bolnice. No, onda bi već sutradan došlo do pogoršanja i Paula i Ben su pomišljali da nikad svoje bebe neće donijeti kući. Ben se stalno brinuo da će ga nazvati iz bolnice usred noći i saopštiti mu loše vijesti. Sve je dodatno pogoršavalo i to što su do njih dolazile vijesti da su neke bebe umrle. Kada je srce bebe u inkubatoru pored Pollyinog prestalo da kuca, tada su Bena počeli mučiti flešbekovi. Stalno mu je pred očima bila ta scena i očajna lica roditelja.
Iako je bio svjestan da s njim nešto nije u redu, Ben se trudio da nastavi živjeti normalno. On i Paula bi ustajali prije pet časova ujutro i vozili bi se u bolnicu kako bi mogli biti malo sa svojom djecom prije nego što odu na posao. Ben se trudio da na poslu bude fokusiran i profesionalan, a pored toga se brinuo kako je Paula. Svoje osjećaje je samo gutao i gutao. Kada su blizanci napokon došli kući, Ben se još više plašio za Paulu, ali ona je bila dobro – za razliku od njega. Bila je srećnija nego ikad.
Ben je na Internetu pretraživao simptome koji su ga mučili i otkrio je da se radi o postraumatskom stresnom poremećaju. No, sve što je našao bilo je vezano za majke. Očevi se nigdje nisu spominjali i on se zbog toga osjećao još gore. Kada ga je Paula nakon nekoliko sedmica našla kako plače uz Pollyin krevetić, Ben joj je napokon sve priznao. Riječi su same izlazile iz njegovih usta i odmah je osjetio ogromno olakšanje.
Krenuo je na savjetovanje kod terapeuta gdje se razgovor mnogo fokusirao na njegov osjećaj krivice i nedostatak saosjećanja za samog sebe. Naučio je da meditira i pazi na sebe. Priznaje da ne zna šta bi se s njim desilo da nije potražio stručnu pomoć.
“Nakon prvog razgovora sa terapeutom razmišljao sam o tome da samog sebe povrijedim. To me je užasnulo. Srećom, nisam bio toliko bolestan”, priča Ben.
Danas su stvari potpuno drugačije. Doduše, Ben i dalje ponekad brine, ali Polly i Logan su dobro i on u tome uživa. Zna da može griješiti, ali i dalje biti dobar otac.
Izvor: Telegraph
