Na zahtjev Šuhreta Fazlića, gradonačelnika Bihaća, gradski odbornici juče su usvojili izmjenu Odluke o platama i naknadama zaposlenih u bihaćkoj upravi. I to onaj dio koji se odnosi na platu i naknade gradonačelnika. Tako je sam sebi novčanik stanjio za 40 odsto. Umjesto dosadašnjih 4.500 KM, palata će mu biti 2.500 KM.
“Sramota me je da imam tako velika primanja u današnjem vremenu i ovo je poruka da svi zajedno moramo promijeniti odnos prema javnim sredstvima, trošiti skromno i onoliko koliko imamo. To je jedini način da bolje živimo u ovom našem gradu”, poručio je Fazlić.
Ovo je vijest koja je, po dobru, obilježila drugu po redu sedmicu u BiH.
Šokirani ste?
“Sramota me je da imam tako velika primanja u današnjem vremenu i ovo je poruka da svi zajedno moramo promijeniti odnos prema javnim sredstvima, trošiti skromno i onoliko koliko imamo. To je jedini način da bolje živimo u ovom našem gradu”, poručio je Fazlić.
Toliko smo se srodili sa lošim vijestima, da nas one dobre, najblaže rečeno, ostave bez teksta. Dotaknu nas do srži i vrate na prave kolosijeke, kada ponovo počnemo da mislimo kako nije sve izgubljeno i kako i dalje postoje ljudi koji bi za onog drugog učinili nešto dobro. Fazlićev potez zaslužuje aplauz, jer su ovakve situacije toliko rijetke da nam izgledaju nenormalno.
Zato je prijeko potrebno da o tome govorimo!
Još prepričavate onu situaciju od prošle sedmice kada nam je, dok smo po društvenim mrežama raspravljali kako su dobri ili loši novogodišnji programi dočeka na trgovima u BiH, Nermin Mandra, načelnik Kaknja, svezao takvu šamarčinu otrježnjenja da do danas nismo sebi došli.
Dok su se drugi utrkivali ko će, uz onu standarnu “hljeba i igara”, zadovoljiti nikad zadovoljne građane, Mandra je odabrao da se bori za jedan život. Jer, zna on, baš kao i mi, da od života jednog djeteta ništa nije vrjednije. Upravo to, baš u danima kada ne bismo smjeli, zaboravljamo. Zato su tu oni koje ovakvi dani sjete da svako u sebi ima zrno dobra koje mora da iskoristi!
“Shvatajući činjenicu da su hitno potrebna novčana sredstva za operaciju našeg sugrađanina, sedmogodišnjeg dječaka Evelina Alajbegovića, uvažavajući stavove građana sa kojima se konsultirao putem Facebook profila Općine Kakanj, načelnik Nermin Mandra je odlučio da se novčani iznos planiran za troškove noćnog programa dočeka Nove 2017. godine na otvorenom uplati u svrhu liječenja Evelina Alajbegovića, te da se u okviru dočeka Nove godine organizira samo dnevni program namijenjen djeci”, rečeno je tada.
Dok su se drugi utrkivali ko će, uz onu standarnu “hljeba i igara”, zadovoljiti nikad zadovoljne građane, Mandra je odabrao da se bori za jedan život.
Rečeno i ostalo zapisano. Kao dobro djelo. Kao djelo koje ćemo pamtiti. Kao djelo koje će pomoći porodici Alajbegović i dati nadu svim drugim Alajbegovićima. Jer, ako nemamo te nade, onda smo kolektivno dotakli dno. Došli do bezdana iz kojeg nas nikakva sila neće izvući.
Dok ovo pišem, ne mogu a da ne spomenem još jedan potez za aplauz. Na dan kada je Banjaluka dobila novi saziv skupštine, u vrijeme dok su odbornici polagali zakletvu kako neće raditi mimo zakona (nadam se da su to i upamtili), jedan među njima mislio je još ljudskije. Draško Stanivuković, najmlađi među tim tribunima, održao je lekciju iz humanosti. Odrekao se svoje odborničke nadoknade u humanitarne svrhe iz zahvalnosti prema Banjalučanima koji su ga podržali na izborima. Obećao je da će kritikovati sve loše, a podržati sve dobro. Za Banjaluku. Za njene ljude.
Dobra ima na sve strane, u nama i oko nas. I nije teško biti čovjek. Ali, živimo u vremenu kada je zlo glasnije, a kada ovakve vijesti zasluže tek usputno pominjanje u vijestima ili dnevnicima. A trebalo bi da budu udarne. Da nas podsjete na to da smo tek ljudi. Mali pred silama, a veliki u djelima.
Draško Stanivuković, najmlađi među tim tribunima, održao je lekciju iz humanosti. Odrekao se svoje odborničke nadoknade u humanitarne svrhe iz zahvalnosti prema Banjalučanima koji su ga podržali na izborima.
