Iako su se ljudi oduvijek zanimali načinom na koji ljudski um radi i pozadinom koja se krije iza našeg ponašanja, eksperimentalna psihologija je počela sa djelovanjem tek u 20. vijeku.
Izvor: Boredpanda.com
Donosimo vam listu najpoznatijih psiho-socijalnih eksperimenata koji su se realizovali tokom proteklog vijeka. Ovi pomalo čudni, ali sjajni eksperimenti će vas natjerati da razmislite šta zaista znate o sebi kao ljudskom biću.
Podijeljeni razred
Kada je 1968. godine ubijen borac za ljudska prava Martin Luther King, učiteljica Jane Elliott u mjestu Riceville, Iowa, htjela je svoje đake naučiti lekciju o diskriminaciji i rasizmu. Pošto diskusija nije dopirala do njenih učenika, koji inače nisu na pravi način imali kontakte sa manjinskim grupama u svom gradu, odlučila je da podijeli razred na plave i smeđe oči. Želeći da im pojasni koliko nepravednosti ima u diskriminaciji, učenici sa plavim očima su na jedan dan imali sve povlastice i sve što su radili bilo je u službi toga da se osjećaju najmoćnijima u odnosu na đake sa smeđim očima. Narednog dana se situacija preokrenula u korist djece sa smeđim očima.
Rezultat je bio taj da je povlaštena grupa oba puta bila mnogo entuzijastičnija tokom nastave, odgovarala jako brzo i tačno na pitanja, te bolje odrađivala zadatke. Oni koji su bili diskriminisani su bili znatno usporeni, oklijevali su i bili nesigurni u vezi svojih odgovora, te znatno slabije odrađivali svoje zadatke.[nextpage]
Muzičke stepenice
Kompanija Volkswagen je pokrenula inicijativu “Teorija zabave”, kojom su željeli da pokažu kako se ljudsko ponašanje može promijeniti na bolje, ukoliko svakodnevne, pomalo dosadne stvari učinimo zabavnijima. U Štokholmu su umjesto običnih stepenica postavili muzičke, koje se aktiviraju kada hodate po njima. Željeli su vidjeti da li bi onda ljudi koristili njih umjesto pokretnih.
Rezultat je bio taj da je korištenje stepenica poraslo za 66 odsto. Na kraju smo ipak svi djeca u srcu i želimo malo zabave u svom životu, zar ne?[nextpage]
Violinista u metrou
Hiljade putnika su 12. januara 2007. godine prošle kroz jednu od metro stanica u Washingtonu, a da nisu obratili pažnju na besplatan, mini koncert jednog od najboljih violinista na svijetu. Virtuoz Joshua Bell je za 45 minuta izveo šest klasičnih djela, na violini vrijednoj 3,5 miliona dolara.
Samo šest ljudi se zaustavilo da čuje njegov nastup, a oko 20 njih mu je u prolazu dalo novac. Ukupno je zaradio 32 dolara. Niko nije primijetio kada je završio svoj nastup. Niko nije aplaudirao niti mu odao bilo kakvo priznanje. Niko nije shvatio da je pred njima jedan od najboljih muzičara, koji svira najbolja djela klasične muzike, na violini vrijednoj 3,5 miliona dolara. Većinom su djeca zastajala da čuju njegovu muziku, ali su ih roditelji odvlačili dalje.
Eksperiment je otvorio neka vrlo zanimljiva pitanja, ne samo ono o vrednovanju ljepote, već i o tome kako način prezentacije mnogo znači. Recimo, tri dana prije toga, Bell je svirao u punoj Simfonijskoj dvorani u Bostonu, a karte za njegov nastup su koštale više od 100 dolara.[nextpage]
Soba ispunjena dimom
U sklopu ovog eksperimenta, prvo su u prostoriju postavljani ljudi koji su ispunjavali upitnike. Bili su sami u prostoriji i odjednom se pojavio dim, koji je u sobu prodirao kroz vrata. Oko 75 odsto ljudi je prijavilo dim, a prosječno vrijeme reagovanja bilo je dva minuta.
Međutim, kada je u sobi bilo više ljudi, od kojih je bilo dvoje glumaca kojima je rečeno da se ponašaju kao da se ništa ne dešava, samo 10 odsto ljudi je izašlo iz sobe ili prijavilo dim. Čak 90 odsto je nastavilo raditi, a pritom su trljali oči i pokušavali da otjeraju dim od sebe.
Eksperiment je pokazao kako ljudi znatno sporije reaguju (ili to uopšte ne rade) kada su u društvu pasivnih ljudi. Čini se da se u velikoj mjeri oslanjamo na reakcije drugih ljudi, čak i kada se to protivi našim instinktima.[nextpage]
Suparničke grupe
Ovaj eksperiment je testirao teoriju konflikta, kao primjer toga kako negativni stavovi i ponašanja mogu da se povećaju između dvije grupe, tokom borbe za ograničene resurse.
Za primjer su uzete dvije grupe dječaka, od 11 i 12 godina, koji su dovedeni u ljetni kamp. Tokom prve sedmice, dvije grupe su razdvojene i nisu znale jedna za drugu. Tokom tog vremena, dječaci svake grupe su se međusobno zbližili. Zatim su se dvije grupe upoznale i istog trenutka su se pojavili znakovi konflikta. Stvoreno je takmičenje između grupa, zbog čega je povećano agresivno ponašanje.
U trećoj sedmici su grupe morale zajedno raditi kako bi riješile neki od problema koji ih se ticao. Ovaj put je to bila voda za piće. Dječaci su mislili da je vode nestalo zbog vandala koji su presjekli puteve snabdijevanja, pa su morali zajedno da riješe taj problem. Do kraja eksperimenta su dječaci zajedno radili na zadacima i pritom se međusobno sprijateljili, zbog čega su tenzije između grupa u potpunosti nestale.
Cilj je bio dokazati da je zajednički rad u grupama najbolji način za prevazilaženje predrasuda i diskriminacije.[nextpage]
Milgramov eksperiment
Godine 1961. psiholog Stanley Milgram mjerio je vrijeme tokom koga se ljudi pokoravaju autoritativnim figurama, iako je njihovo ponašanje štetno za druge ljude.
Jednoj osobi je rečeno da igra ulogu učitelja i upravljaju elektrošokovima, koji su povezani sa osobom u drugoj prostoriji. Svakog puta kada ta osoba pogrešno odgovori na pitanje, “učitelj” bi ga trebao kazniti i stresti strujom. Međutim, u stvarnosti niko nije bio kažnjavan strujom. Druga osoba je namjerno odgovarala pogrešno, a kada bi ga “učitelj” navodno stresao strujom, ona bi proizvodila bolne zvuke, kako bi prva osoba mislila da su šokovi stvarni. Zvuci mučenja su postajali sve gori, jer je navodno rastao i napon struje za kažnjavanje.
Na kraju, čak 65 odsto “učitelja” je došlo do samog kraja i najvišeg stepena elektroškova – 450 volti. Ovo je pokazalo da obični ljudi često prate naredbe koje su im date, čak i kada to uključuje mučenje drugog ljudskog bića. Poslušnost i priklanjanje autoritetu je jednostavno nešto čemu nas uče od djetinjstva.[nextpage]
Sudar automobila
Kako bi dokazali da izbor riječi prilikom postavljanja pitanja igra jako veliku ulogu i ima uticaja na odgovor, u Americi je 1974. godine urađen eksperiment u sklopu koga je izazvan sudar dva automobila. Svjedoci sudara su upitani da opišu šta se desilo, a jedno od pitanja se odnosilo na brzinu kojom su se auta kretala. Svjedoci su podijeljeni u dvije grupe i njima su postavljana ista pitanja, ali uz upotrebu drugih riječi.
Recimo, jednoj grupi su postavljana pitanja tipa “Kojom brzinom se to auto ZABILO/SLUPALO u drugo?”, dok je pitanje drugoj grupi glasilo “Koliko brzo su išli automobili u trenutku sudara?”. Ljudi iz prve grupe su na osnovu pitanja zaključili da je auto išlo znatno brže nego što su oni mislili, pa su i njihovi odgovori pratili tu pretpostavku.
Ovime je dokazano da iskazi svjedoka u velikoj mjeri zavise od načina ispitivanja kroz koja prolaze neposredno nakon zločina ili prekršaja.[nextpage]
Poslastica za djecu
Univerzitet Stanford je tokom 60-ih i 70-ih godina sproveo niz istraživanja o odloženom zadovoljstvu, a vodio ih je psiholog Walter Mischel. Učestvovala su djeca između četiri i šest godina, koja su bila sama u sobi sa kolačićem. Njima je rečeno da će dobiti još jedan kolačić ako uspiju da ovaj prvi ne pojedu za 15 minuta.
Zatim su ostavljeni sami u sobi, a na različite načine su pokušavali da se odupru iskušenju. Pokrivali su oči ili se okretali, kako uopšte ne bi vidjeli kolačić, dirali ga bez da ga okuse, dok su ga neki pojeli čim bi ostali sami sa njim. U eksperimentu je učestvovalo oko 600 djece, a jako mali broj njih je odmah pojelo kolačić. Od onih koji su se pokušavali suzdržati, jedna trećina je uspjela da ne pojede kolačić u roku od 15 minuta, da bi dobila još jedan.
U istraživanju koje je uslijedilo, dokazano je da su djeca koja su se uspjela suzdržati imala bolje uspjehe u školi, normalan indeks tjelesne težine i slično.[nextpage]
Eksperiment sa studentima
Kada su istraživači pitali studente da li bi hodali oko kampusa pola sata, obučeni kao veliki sendvič i nosili reklamu za lokalni fast food restoran, dio je pristao jer je mislio da bi to uradila većina njihovih kolega. Oni koji su odbili su takođe mislili da bi tako postupila većina njihovih kolega.
Rezultati su pokazali da bez obzira šta mislimo i u šta vjerujemo, smatramo da se većina ljudi slaže sa nama i djeluje na isti način na koji i mi to radimo.
