Znam i ja, jer su me ubili danas objavama o tome.
Ne, ne želim da znam da li je trudna ona ili bilo koja druga žena na ovom svijetu. Osim ako sam ja u pitanju. I eventualno neka od meni baš bliskih, ali kad ona odluči da mi to saopšti.
Bože, zašto svi danas pišu i govore o tome kako je vojvotkinja od Saseksa, što je postala nedavnom udajom za britanskog princa Herija (Harry), u drugom stanju?! Zašto je to krucijalna vijest na svim mogućim portalima i platformama, kad znamo da je normalno da se mladi, ali i svaki drugi (bračni) par seksa i da je, eto, moguće da tu neko ostane trudan.
Kad se zasitimo ovog podatka, krenuće priča o tome kud će, šta će i kako će Megan sve to da prebrodi. Kad zajedno izguramo još jednu kraljevsku trudnoću, počeće priča treba li na carski rez, što je valjda za nekoga s dvora sasvim logično, što i sam naziv kaže, ili će to sve ići prirodnim putem, pa do toga kako li će novopečena majka da izgleda samo tri sata nasmijana ispred porodilišta, dok sa taze frizurom i besprijekornom linijom plaho maše okupljenoj svjetini.
Jebote, ubiše nas bespotrebnim stvarima. Koga briga, ali stvarno, koga briga o svemu tome što će istovremeno doživjeti, i to na koji način!, još cijela armija žena, a što je od kad je svijeta i vijeka apsolutno prirodno. Ne vidjeh danas puno priča o poluraspalim porodilištima svuda naokolo, o buđavim i memljivim prostorijama u kojima borave trudnice i/ili porodilje, o nedostatku svega – od medicinskih potrepština do empatije, jer smo na te teme već toliko oguglali da se i ne trudimo podsjećati, ukazivati i pokušavati bilo kome otvoriti oči.
Ne vidjeh nešto ni priča o ženama, ma šta ženama – o djevojčicama, maloljetnicama, koje se širom svijeta porođaju u granatama sravnjenim bolnicama gdje nema ni običnog zavoja, o onima koje su silovane ili žrtve incesta pa odbačene kao “nečiste i nečastive”, o svim onim ženama koje nemaju pravo na abortus čak ni kad su silovane ili je fetus mrtav, o svima koje nemaju nikakvu njegu tokom trudnoće, porođaja, ali ni kasnije, o onima koje nemaju pristup ginekologu, o onima koje se porađaju u izbjegličkim šatorima, pod drvetom ili negdje na ledini…
Zato su tu nimalo zamorne priče s dvora i slične. Znam, tu su pare, komercijala, potrošačko društvo, ljudski poriv da guramo nos gdje mu mjesto nije, bacamo pogled preko tuđe ograde i snivamo već penzionisane sne kako je to biti princeza. Pa kad nam već nije pošlo, ono bar da vidimo kako to radi jedna dojučerašnja glumica, a danas pripadnica kraljevske loze. Ko kad se ona nije je…, neće joj isto narasti stomak i naposlijetku, gle čuda, kao u bajkama, iz nje će izaći malo biće.
Ipak, paralelno s desantom o trudnoj Megan, čitam o kiretažama naživo. Tu u mom komšiluku, gdje ministar zdravstva na sve to ima da kaže da smo mi žene, zapravo, malo poglupe, ili totalno bezosjećajne, šta li, jer samo ne razaznajemo kad nam daju anesteziju.
Naime, predstavnice udruge “Rode” su hrvatskom Ministarstvu zdravstva Milanu Kujundžiću uručile 400 bolnih svjedočanstava žena iz tamošnjih bolnica, koja su skupile tokom SAMO dva i po dana, potaknute izjavom Most-ove zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić u Hrvatskom saboru da su joj u KBC-u Split obavili kiretažu bez anestezije. Resorni ministar je potom za HRT-ovu “Temu dana” rekao da će sve nepravilnosti koje su bile, a gdje postoje dokazi – imenom i prezimenom liječnika i ordinacije, bolnice provjeriti.
Istakao je da je anestezija kompleksniji problem te da puno puta pacijentice ni ne osjete kad dobiju lokalnu anesteziju pa nerijetko misle da nisu dobile ništa!
“Nekada mi liječnici biramo bolje malo boli, a siguran život”, pojasnio je potom.
Pravo sam se sad zabrinula za Megan. Jer i nju čeka anestezija, doduše ako sve to s porođajem ne bude išlo prirodnim putem. Toliko sam se zabrinula da ne mogu da mislim o svojoj prijateljici kojoj je u Banjaluci doktorica pred hrpom studenata medicine saopštila da je to što su oba fetusa mrtva statistička greška, jer se tako nešto dešava jako rijetko, pa je pustila kući da joj misli o takvom ishodu prve trudnoće prekrate dane dok sama ne odbaci plod.
Toliko da ne stignem da razmišljam o svojoj prijateljici koja je izgubila dijete u poodmakloj trudnoći jer su je, uprkos visokom riziku, poslali kući. Toliko da ne stignem razmišljati o prijateljici koja je imala nekoliko spontanih dok se neko nije sjetio da je možda u pitanju nešto autoimune prirode, pa je poslao da obavi pretrage. Toliko da ne stignem da razmišljam o dugim, bolnim redovima pred našim državnim ginekološkim ordinacijama, ako nemaš novca da platiš pregled kod privatnika.
Toliko da ne stignem da razmišljam o trudnicama koje nemaju ni za običnu folnu kiselinu, a kamoli za ko zna kakve suplemente, zdrave namirnice i, ne dao ti Bog, neophodan lijek, poput terapije niskomolekularnim heparinom, ili porodiljama koje s ampulom buskopana odlaze na porod, a dijete im skoro pa redovno fasuje bolničku bakteriju. Toliko da ne stignem da mislim kako nas i u 21. vijeku vežu tokom porođaja, brane nam da izabremeo položaj u kojem ćemo rađati, a redovno nam daju otkaz kad ostanemo trudne ili nam otmu skoro cijelu platu tokom porodiljskog odsustva. Ne smijem dalje…
Zašto toliko pišemo, objavljujemo, čitamo, razgovaramo o trudnoj britanskoj vojvotkinji koja sigurno ne mora toliko da brine o uslovima, njezi, odnosu drugih… da bi naspolijetku samo rodila dijete, jer neće se desiti nikakvo drugo čudo, dok zatvaramo oči na žene tu oko nas koje istovremeno prolaze kroz agoniju, torturu, iživljavanje, neetičnost, nemar i neznanje, ali su nedovoljno bitne da o njima malo više povedemo računa. Osim kad se nama ne desi nešto slično.
Ne znam i ne želim da znam šta i kako stoje stvari s Megan, ali moje prijeteljice me interesuju. Želim da dijelim njihove priče, njihova iskustva, njihove strahove i boli, ali i najljepše trenutke. On su ono s čim se mogu poistovijetiti, one su moja realnost. Ali i tvoja. Svih nas ovdje gdje kiretažu još uvijek rade naživo.
