O sebi i drugima možemo mnogo naučiti putem eksperimenata, testiranja ljudskih reakcija u kontrolisanim uslovima.
Istorija je prepuna psihologa i sociologa koji su se bavili time i koji su pokušavali da dokažu ili opovrgnu određene teorije o načinu funkcionisanja ljudskog uma. Donosimo vam listu eksperimenata koji su privukli našu pažnju i naveli nas da preispitamo sebe i svoju okolinu.
Nevidljivi gorila
Zamislite da vas neko zamoli da pogledate kratak video u kome se šest ljudi (tri u bijelim i tri u crnim majicama) ukrug dodaje loptom. Dok gledate, morate u sebi brojati dodavanja koja ti ljudi naprave. Istovremeno, gorila šeta između tih ljudi, prilazi kameri, te odlazi nakon devet sekundi. Da li ćete ga vidjeti?
Skoro svi će reći “naravno da bih”, jer kako biste zaboga propustili nešto tako očigledno? Međutim, ovaj eksperiment je prije nekoliko godina rađen na Harvard univerzitetu i polovina ljudi koja je učestvovala u njemu uopšte nije primijetila gorilu! Toliko su se skoncentrisali na brojanje dodavanja loptom da im je jedna očigledna stvar promakla.
Eksperiment je pokazao dvije stvari – propuštamo mnogo toga što se dešava oko nas i nismo ni svjesni čega sve ima u našoj okolini.
Naslovna fotografija: Marchevcabogdan / Shutterstock
[nextpage]
Studija čudovišta
Ovaj eksperiment kreirao je logoped Wendell Johnson, koji je želio da pokaže da teorije o uzrocima mucanja nisu tačne. Tokom 30-ih godina prošlog vijeka smatralo se da mucanje ima organski ili genetski uzrok. To je značilo da ste se rodili sa tom osobinom (ili ne) i da se jako malo toga može uraditi kako bi se stvari promijenile. Doktor Johnson je vjerovao da lijepljenje etikete mucanja može djetetu nanijeti mnogo više štete, te da djeca koja ne mucaju mogu upravo zbog toga razviti govorne probleme. Da bi dokazao svoju teoriju, predložio je eksperiment koji je postao poznat kao Studija čudovišta.
U eksperimentu je učestvovalo 22 djece bez roditeljskog staranja, koji su bili podijeljeni u dvije grupe. Prva grupa je bila označena kao grupa u kojoj djeca nemaju govornih poteškoća, dok su drugoj grupi prikačili etiketu djece koja mucaju. Pritom, samo polovina grupe u kojoj su djeca navodno mucala, je zaista ranije pokazivala znakove mucanja.
Tokom eksperimenta su djeca iz prve grupe stalno ohrabljivana, dok je odnos prema drugoj grupi ono zbog čega je ovaj pokus dobio etiketu ozloglašenog. Djeci iz druge grupe su stalno stavljali do znanja da oni mucaju, držali im predavanja o tome i govorili da moraju paziti na to da ne ponavljaju riječi. Učiteljima i osoblju u Domu za nezbrinutu djecu je rečeno da cijela ta grupa ima problem sa mucanjem.
U drugoj grupi bilo je šestoro djece koja nisu pokazivala nikakve znakove mucanja, ali je petoro njih počelo mucati nakon eksperimenta. Situacija se znatno pogoršala i kod troje djece koja su ranije pokazivala znakove mucanja. Iz prve grupe, koju su navodno činila djeca bez govornih poteškoća, samo jedno dijete je imalo probleme sa govorom nakon eksperimenta.
Kada su shvatili uticaj eksperimenta, istraživači su pokušali da ponište štetu koju su nanijeli djeci, ali bez uspjeha. Lijepljenje etiketa djeci je bilo definitivno i sa tim su morali da se nose do kraja života.
Ovo istraživanje poteže brojena etička pitanja, bez obzira na prvobitne namjere doktora Johnsona. Tokom 2001. godine, Univerzitet Iowa, na kome je studija realizovana, uputio je izvinjenje i eksperiment nazvao žalosnim i neodgovornim.[nextpage]
Hawthorne eksperiment
Ovaj eksperiment stvorio je 1955. godine sociolog Henry Landsberger, a njegova prvobitna svrha bilo je proučavanje efekata koje fizički uslovi imaju na produktivnost. Za učesnike su uzete dvije grupe radnika u fabrici Hawthorne. Jednog dana je radni prostor jedne grupe bolje osvijetljen, dok je druga ostala da radi pod istim uslovima. Produktivnost osvijetljene grupe se znatno povećala, što je iznenadilo istraživače.
Zatim su se mijenjali drugi uslovi – broj radnih sati, pauze za odmor i slično, a produktivnost je rasla sa svakom promjenom. Doduše, produktivnost je porasla čak i kada su osvjetljenje vratili na staro. Uslovi su se lagano vraćali na prvobitno stanje, a kada su radnici radili pod istim uslovima kao na početku, njihova produktivnost je bila na najvišem nivou, a izostajanje sa posla se znatno smanjilo.
Zaključak eksperimenta jeste da nisu fizičke promjene te koje su napravile razliku u produktivnosti radnika. Zapravo se radi o činjenici da je neko bio zabrinut zbog njihovog radnog mjesta i posmatrao ih. Radnici su se osjećali važnima jer ih je neko izdvojio, zbog čega se povećala produktivnost. Dobijeni efekat je pretpostavka da se ljudsko ponašanje tokom eksperimenta mijenja zato što se oni istražuju.[nextpage]
Halo efekat
Psiholog Edward Thorndike uradio je ovaj eksperiment 1920. godine, kada je zamolio dva oficira da ocjenjuju svoje vojnike po fizičkim kvalitetima (urednost, glas, fizička sprema, energija), intelektu, vještinama vođstva i ličnim osobinama (pouzdanost, lojalnost, odgovornost, nesebičnost i saradnja). Cilj je bi opokazati kako ljudska procjena jedne karakteristike kasnije utiče na procjenu ostalih karakteristika.
Otkrio je da kada oficiri imaju dobro mišljenje o jednoj osobini vojnika, taj dobar utisak se prenosi i na njegove ostale osobine. Ista situacija je i sa negativnim osobinama.
Recimo, ako smatrate da je neka osoba fizički atraktivna, možete stvoriti iskrivljene pretpostavke o njenim drugim osobinama, pa je smatrati darežljivom, prijateljskom, inteligentnom i slično. Opet, ako vam se prva osobina ne svidi, taj utisak ćete prenositi na sve ostale njene karakteristike. Pa vi recite da se prvi utisak ne računa![nextpage]
Slučaj Kitty Genovese
Slučaj ubistva Kitty Genovese nije trebao biti psiho-socijalni eksperiment ali je postao jako bitan za otkriće efekta posmatrača.
On se dešava kada prisustvo drugih ljudi obeshrabri osobu da djeluje u hitnim situacijama. Ovaj termin popularizovali su psiholozi socijalne psihologije Bibb Latané i John Darley, referišući se na ubistvo koje se desilo 1964. u Njujorku. Kitty Genovese je nasmrt izbodena ispred svog stana, dok svjedoci nisu učinili ništa da joj pomognu ili pozovu policiju.
Latané i Darley su efektom posmatrača pojasnili difuziju odgovornosti – osoba će vjerovatnije reagovati ako se oko nje nalazi nekoliko ili nijedan svjedok, ali i socijalni uticaj – individue u grupi posmatraju ponašanje ljudi oko sebe kako bi odlučile kako da se ponašaju.
U slučaju Kitty Genovese, svaki posmatrač je na osnovu ponašanja osobe do sebe zaključio da djevojci nije potrebna njegova pomoć.[nextpage]
Bobo lutka
Eksperiment sa Bobo lutkom realizovao je Albert Bandura 1961. godine, kako bi provjerio svoje uvjerenje da je ljudsko ponašanje naučeno putem društvenog imitiranja i kopiranja, a ne genetski naslijeđeno.
Kako bi dokazao da djeca kopiraju model ponašanja odraslih osoba, razdvojio je učesnike eksperimenta u dvije grupe. Jedna grupa je bila izložena agresivnom ponašanju prema Bobo lutki, dok je druga grupa gledala kako se odrasla osoba igra sa lutkom. Formirana je i treća, kontrolna grupa, na koju odrasli nisu imali nikakvog uticaja.
Djeca su poslata pojedinačno u sobu u kojoj su se nalazile različite igračke, između ostalog i Bobo lutka. Rečeno im je da se ne igraju sa igračkama jer su one rezervisane za drugu djecu, što je urađeno kako bi se kod njih podigao stepen frustracije. Djeca koja su bila izložena agresivnom ponašanju su bila nasilnija prema lutki od one djece koja su bila u sobi sa osobom koja se igra sa lutkom. Takođe, dječaci su češće imitirali agresivno ponašanje od djevojčica.[nextpage]
Asch eksperiment
Još jedan poznati eksperiment koji se bavi konformizmom u situacijama u koje je uključena grupa ljudi. Subjekat je smješten u sobu sa drugim ljudima, glumcima koji su prethodno dobili jasne instrukcije kako da reaguju. Osoba koja sprovodi eksperiment pokazuje sliku na kojoj su tri linije i svaku osobu pojedinačno pita koja od njih je najduža.
Prvo su odgovarali glumci, svjesno birajući pogrešnu liniju i praveći očiglednu grešku. Čak 32 odsto subjekata koji su učestvovali u istraživanju su prihvatili netačne odgovore, čime su potvrdili da ljudi žele da se prilagode grupi u kojoj se nalaze, uprkos dokazima koji se nalaze ispred njih.
Nakon eksperimenta su ispitivani i većina njih je izjavila kako nisu vjerovali u tačnost tih odgovora, ali su se prilagodili situacijji jer su se plašili da će biti ismijavani. Samo nekoliko njih je izjavilo kako su zaista mislili da je odgovor bio tačan.
Ovime je potvrđeno da se ljudi slažu sa drugima iz dva razloga – žele da se uklope u sredinu i smatraju da je grupa bolje informisana od njih samih.[nextpage]
Dobri Samarićanin
Studenti na Princeton univerzitetu su 1973. godine učestvovali u eksperimentu u sklopu koga su popunili jedan upitnik, a zatim su odvedeni u drugu zgradu u kojoj su ili razgovarali o poslu ili o dobrom Samarićaninu. Svima im je rečeno da požure dok budu prelazili u drugu zgradu, a tokom tog puta je jedan od glumaca legao na zemlju i počeo da zapomaže. Cilj je bio testirati ljudsku volju da pomognu drugima i kako na to utiču okolni faktori.
Prvo što je uočeno jeste da je potpuno nebitno da li su učesnici krenuli na razgovor o poslu ili dobrom Samarićaninu, iako je druga grupa ljudi pokazala blago veću spremnost da pomogne. Međutim, svijest o tome da moraju požuriti kako bi stigli na drugo mjesto je znatno uticala na njihovo ponašanje. Što su više žurili, to su manje bili spremni da pomognu. Zapravo, samo 10 odsto onih kojima je rečeno da moraju baš brzo stići do druge zgrade, je ponudilo pomoć povrijeđenom glumcu. Oni koji su manje žurili su se više odlučivali da zastanu i pomognu.
Požurivanje je znatno uticalo na stepen spremnosti da pomognu, više nego neki lični faktori. Zaključak je da ljubaznost i dobročinstvo više zavise od situacije nego mi to mislimo.
