Toliko toga je trebalo uraditi i niko nije primjetio kada se, samo nekoliko sati prije svadbe, djevojčica povukla u kuću da obavi jedan telefonski poziv.
Nije zvala ni prijateljicu, niti osobu zaduženu za ketering, niti je provjeravala da li sve teče kako treba. Ne. Monika je nervozno pozvala broj linije za pomoć djeci (ChildLine) 1098 zato što je po zakonu svoje zemlje bila premlada da se uda. Željela je da joj bilo ko pomogne da spriječi svoje vjenčanje.
Prema podacima iz škole i dobrotvorne organizacije koja joj je pomogla, Monika je tada imala samo 13 godina. Njeni roditelji tvrde da je više vjerovatno da je imala 17 godina. U tom dijelu Indije je uobičajeno da ljudi ne znaju tačno koliko su stari. Članovi siromašnih porodica kao što je i Monikina često ni nemaju rodne listove. No, nema nikakve sumnje u to da je ona još uvijek dijete, a zakon u ovoj zemlji ne dopušta sklapanje braka prije 18. godine.
Nekoliko mjeseci prije tog,a Monikini roditelji Ganeš (Ganesh) i Sita su rekli svojoj kćerki da su joj našli muža. On je živio 115 milja (četiri sata vozom) dalje od nje, u Čuruu, i tada je imao 22 godine. Monika ga nikad nije upoznala, samo je vidjela njegovu fotografiju. Otac i majka su joj rekli da je veoma dobar i obrazovan i da radi. Djevojčica je dotad uvijek slušala svoje roditelje i isprva je htjela da uradi ono što su oni od nje tražili. No, kasnije su joj se emocije uzburkale.
“Osjećala sam da sam premlada i da se ne bih trebala udavati. Htjela sam da se školujem za učiteljicu. Rekla sam roditeljima da se ne želim udati. Pitali su me zašto i objasnila sam im da djevojka mora imati barem 18 godina da bi stupila u brak”, izjavila je Monika za BBC i dodala da bi brak za nju značio život u izolaciji.
Uzimajući sve ovo u obzir ne možete da ne postavite logično pitanje – zašto su Monikini roditelji mislili da je u redu da svoju kćerku udaju tako mladu?
Na prvi pogled se odmah jasno vidi da i Ganeš i Sita mnogo vole svojih pet kćerki. No, život im nije nimalo lak. Ganeš zarađuje samo 500 indijskih rupija (5.50 britanskih funti) i nema stalni posao. Monikine majka i baka čiste smeće iz kuća u komšiluku. Starija djeca ovih porodica se ne školuju dugo, a to potvrđuje i činjenica da Monika nema nijednog prijatelja iz škole.
U ćošku jedne sobe nalazi se sanduk sa katancem i potpuno nov, neraspakovan frižider. To djeluje zaista čudno ako uzmete u obzir činjenicu da u kući nema frižidera koji radi. Te ljubomorno čuvane zalihe su Monikin miraz. Ganeš smatra da je njegov prioritet da uda svoje kćerke i pomogne im da se skrase u novom domu.
Monikina starija sestra Rajini se trebala legalno vjenčati u novembru, istog dana kad i Monika. Njen muž je imao brata i Monikina porodica je mislila da ima smisla u tome da organizuju duplo vjenčanje.
“Mislili smo da ako istovremeno udamo dvije kćerke onda bi troškovi bili samo za jedno vjenčanje, a ne dva”, objašnjava Ganeš i dodaje “Mi smo radnička porodica. Ponekad dobijem posao na građevini, a nekad ne. Mislili smo da kad već udajemo jednu kćerku, da udamo i drugu i uštedimo.”
No, to što su planirali za Moniku je protivzakonito u Indiji i oni to znaju. Za Monikinu majku Situ je izgledalo kao da nisu imali izbora. Slegnula je ramenima pitajući šta treba da urade. Objašnjava da je taj brak bio dogovoren i zbog Monikine bezbjednosti.
“Kada odemo na posao brinemo zbog toga što ostavljamo kćerku samu kod kuće zato što kraj u kojem živimo nije bezbjedan. Zbog straha za njenu bezbjednost smo mislili da trebamo dvije sestre vjenčati u istu porodicu”, objasnila je Sita.
Ovakvi višestruki brakovi su uobičajena pojava u Radžastanu. Često se u pozivu spominje samo ime najstarije kćerke. Vlastima je teško da uoče brak u kojem je jedno lice maloljetno zato što je sve zabašureno činjenicom da se istovremeno održava i jedno sasvim legalno vjenčanje.
No, u Monikinom slučaju vlasti su informacije dobile od same mladenke. Dok priča o tome kako je uspjela da spriječi svoje vjenčanje, u Monikinom glasu se ne osjeća gorčina prema roditeljima. Ona ne ostavlja utisak buntovne tinejdžerke. No, negdje duboko u sebi je ipak skupila snagu da se usprotivi planovima svojih roditelja. Prelomni trenutak je bio kada je na dan svadbe vidjela svoju sestru u vjenčanici. Tada je znala da ona to jednostavno ne može da uradi.
Broj linije za pomoć djeci Monika je vidjela u knjigama. Poslušala je svoj instinkt i nekoliko sati prije svadbe posudila je telefon od bake koja nije bila ni svjesna koga njena unuka planira da nazove. Priznaje da se bojala, ali je znala da joj je to posljednja šansa za spas.
“Nazvala sam taj broj i ne znam ko se javio, ali rekla sam im sve – da sam mlada, da se ne želim udati i da hoću da nastavim da se školujem. Pitala sam ih mogu li mi pomoći da spriječim svoje vjenčanje”, ispričala je Monika.
Operater u Delhiju je pokušao da smiri uplašenu djevojčicu. Uzeli su podatke o njenoj lokaciji i vremenu kada se vjenčanje trebalo održati. Monika se sjeća da su joj rekli “ne brini, dolazimo”.
Tu na scenu stupa Priti Džadav (Preeti Yadav). Njena dobrotvorna organizacija “Urmul Trust” rješava slučajeve sa područja Bikanera koje im uputi linija za pomoć djeci. Priti je navikla na to da se javlja na telefon u svako doba dana i noći. Veoma često ona juri svojim malim bijelim mopedom kako bi spasila djevojčice od užasne sudbine stupanja u brak prije 18. godine. Imala je samo tri sata da stigne do Monike i pomogne joj.
Policajci su u Monikinu kuću stigli u 17 časova i tražili da vide papirologiju koje je bilo malo. Nakon što su utvrdili da je mladenka maloljetna, upozorili su sve prisutne da se vjenčanje ne smije održati.
No, porodica je ignorisala to upozorenje i oko 20 časova Monika je ponovo nazvala Priti. Njeni roditelji su vjenčanje premjestili u kuću njene bake i opet su pokušali da je udaju. Priti je još jednom kontaktirala policiju i zajedno s njima je dva sata kasnije ušla u kuću Monikine bake. Ispostavilo se da su stigli u zadnji čas.
“Monika je bila u vjenčanici i kada nas je vidjela, malo se osmjehnula, ali nije ništa govorila. Znala je da smo došli da spriječimo njeno vjenčanje. Bila je srećna”, ispričala je Priti.
Niko nije znao ko je prijavio vjenčanje policiji. Monika tek sada želi da se to zna. Priti i policajci su tada morali da se pobrinu za to da njeni roditelji shvate ozbiljnost situacije.
“Objasnili smo njenoj porodici da će ona patiti zbog preranog braka, ali i da bi oni mogli biti kažnjeni zbog toga. Tada su zaustavili vjenčanje i policija je uzela pismenu izjavu od sviju njih u kojoj su obećali da je neće udavati prije 18 godine. Upozorili smo ih da će završiti u zatvoru ako to opet pokušaju”, objasnila Priti.
Godine 2006. je u Indiji zabranjeno da djeca stupaju u brak, no to se još uvijek dešava. Prema podacima kojima raspolaže Unicef, Indija je zemlja sa najviše djevojčica mladenki.
No, dječiji brakovi nisu problem samo u Indiji. Prema podacima iz Unicefa, oko 12 miliona djevojčica širom svijeta se udaje prije 18 godine, a nove analize pokazuju da je došlo do povećanja tog broja, naročito u južnoj Aziji. Zemlja sa najvećom stopom dječijih brakova u svijetu je Niger.
