Čekam sad da na naslov kliknu oni što su prvo prevrnuli očima i pomislili: “Bože, ove žene samo nešto traže, iz krajnosti u krajnost.”
I čekam da banjalučka Policija shvati da se bojimo.
Hej, imam 30 godina i bojim se.
Mraka.
Muškaraca koji izgledaju sumnjivo.
Muškaraca koji me gledaju duže od 3 sekunde.
Ulica koje su neosvjetljene (a znamo da ih ima mnogo).
Zar je zaista moguće da smo dovedene u situaciju da MI moramo da budemo te koje će da se paze da ih neko ne napadne?
Zar je zaista moguće da se teret odgovornosti za sve te slučajeve napada u Banjaluci opet prebacuje na žene?
Na oblačenje.
Na hodanje “tako kasno”.
Na to što hodamo “same”.
Kažu da ljudi ne mogu shvatiti kako je drugima, dok se ista stvar njima ne desi. Pa ja evo koristim priliku da zamolim predstavnike ljudi u uniformama da zamisle da su na mjestu djevojaka koje su već napadnute bile njihove ćerke, majke, prijateljice, sestre, ljubavnice. Nije prijatno, je li? Kliše, je li?
Već mjesec dana po medijima kruže priče o manijaku. Prije desetak dana jedna djevojka je umalo nastradala. Prije nekoliko dana druga takođe. Do danas ih je ukupno 6. Ne smijem ni da razmišljam koliko je onih koje ne smiju da prijave, jer nemaju povjerenja u sistem, jer su to iste one koje ne bi muža ili momka prijavile jer ih tuče, samo zato što je strah njihova osnovna emocija.
Mjesec dana je potrebno da se stvar riješi.
Da se grad učini sigurnim.
Da se manijak nađe na mjestu koje mu pripada.
I ništa, sačekaćemo da neka djevojka bude ubijena, jer na smrt reagujemo odlično, klikćemo i cokćemo do besvijesti. Sačekaćemo, pa da opet ništa ne uradimo.
Ili još bolje, sačekaćemo da Policija izda priručnik za adekvatno oblačenje osoba ženskog pola nakon 20:00h.
Ili, imam još genijalniji prijedlog: Za žene POLICIJSKI SAT!
Samo uz priloženu mušku, snažnu osobu uz sebe smije napustiti kuću. Da ne bi izazivala mušku pažnju pa da on nema izbora nego da joj ponudi da je siluje, jer ga izaziva.Nikad neću zaboraviti taj dan. Drugarica koju je muž prebio odlučila je da pozove policiju. Ja sam bila prisutna dok je ona razgovarala s njima. Ima od toga godina i godina, ja još pamtim i gdje je ko sjedio. Prva stvar koju je policajac nju pitao bila je: Da li ste ga nečim naljutili? Jeste li sigurni?
A cijeli taj razgovor je zaključio sa: “Bolje odustanite od ove prijave, za te pare koje ćete dati sudu kupite sinu nove cipele, nema od ovog vajde.”
Nisam čak ni parafrazirala. Nisam ništa dodala.
Zar je moguće da je nemoguće organizovati patrole na mjestima gdje je manijak primijećen?
Zar je moguće da je nemoguće neku ženu iz policije obući “provokativno” i poslati je da “izazove” manijaka?
Zar je moguće da vas toliko briga?
Želim vam, vama muškarcima u uniformama (i ponekoj ženi) da osjećate ovaj pritajeni strah dugo, dugo, baš kao što ga sada osjećamo mi.
Želim vam da vam u ušima odzvanjaju ženski krici i pozivi upomoć dok spavate.
Želim vam da shvatite da je vaša dužnost – zaštita, a ne ignorisanje.
A vama, žene, djevojke, preporučujem da odete do Juvente. Suzavac je kod nas legitiman. Dok nam i njega ne zabrane.
Jer šta će poštenoj ženi suzavac?
P.S.
Gorane, neću hodati gola po ulici, ne brini.
